Zaleđe Jasmina Klarića

Ode Milan preko Romanije

Jasmin Klarić

snimio Denis Lovrović

snimio Denis Lovrović

Gradonačelnik je sam sebi iscrtao metu na političkom plakatu, a Broz će tako, nakon osamdesetak godina, djelovati kao katalizator „približavanja frakcija“ na ljevici, te kao lice koje će motivirati građane na akciju (ovaj put neće trebati u šumu, samo do birališta).



Makar će mnogi prezrivo frknuti na najnoviju epizodu hrvatske trakavice „ustaše vs. partizani“, promjenu imena dosadašnjeg Trga maršala Tita u Zagrebu, radi se vjerojatno o jednoj od politički najvažnijih činjenica u glavnom gradu u zadnjih petnaestak godina.


Odlazak Tita, naime, lako bi mogao biti trenutak u kojem je definitivno počeo i odlazak „vječitog“ zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića.


Snaga Bandićeve privlačnosti svih ovih godina je bila u tome što je vrlo uspješno nadilazio klasične ideološke podjele, pa je u kombinaciji s frenetičnim „delanjem“ (može i bez navodnika) i pristupom najvećoj blagajni u zemlji iza državne, uspio održavati političku potporu koja je otpor sve ove godine učinila uzaludnim.




Od noćas, ta je priča razbijena u komadiće, a Milan Bandić, zagrebački Batman koji „jede snijeg“, postao je za dobar dio grada tek jedan od „njih“, revizionističkih legija koje predvodi mili dečko, Zlatko Hasanbegović.


Bandić je dovoljno iskusan političar da je savršeno svjestan činjenice kako je doveden u dosta neugodnu situaciju. Kako je izbačen iz svoje zone ugode i kako će do kraja vremena za vjerojatno solidan dio birača, među kojima sigurno ima i donedavno njegovih, od sada biti tek „onaj koji je maknuo Tita“.


Bandić je, nadalje, i dovoljno lukav, da teško da mu nije pao na pamet spasonosni manevar kojim bi otklonio ogroman dio prigovora u priči o „najljepšem zagrebačkom trgu“. Da je, naime, predložio da se Trg Maršala preimenuje u Trg antifašističke borbe, tko bi mu mogao reći da tjera antifašizam iz Zagreba, ili pripomenuti da micanje antifašista otvara, jasno, prostor onim drugima?


No, Bandić je, slijedom izbornih rezultata doveden u mat-poziciju. Jer onaj tko bi trebao izglasati Trg antifašističke borbe, antifašizam sam javno smatra tek floskulom.


Hasanbegović i Bruna Esih veliki su dobitnici ovakvog raspleta – ne samo činjenicom da ih ispunjavanja ideološke agende nadimlje ushitom.


Naime, Nezavisni za Hrvatsku prije svega pikiraju na pravaški i HDZ-ov birački bazen. A dok se Plenković teli sa micanjem „Za dom spremni“ pored ustaškog logora u Jasenovcu, što je priča koja će ipak sigurno završiti sklanjanjem sporne ploče, oni u Zagrebu odrađuju posao. I tko će onda biti bliži srcu desnim biračima – Zlatko koji je maknuo Tita, ili Andrej koji je maknuo „Za dom spremni“?


Dobitnik je, ni kriv ni dužan, i SDP. Jer, nakon preimenovanja Trga maršala Tita, ne moraju previše smišljati udarnu sastavnicu svog programa u još jednom pohodu na Bandića u glavnom gradu. Gradonačelnik je sam sebi iscrtao metu na političkom plakatu, a Broz će tako, nakon osamdesetak godina, djelovati kao katalizator „približavanja frakcija“ na ljevici, te kao lice koje će motivirati građane na akciju (ovaj put neće trebati u šumu, samo do birališta).


Milan Bandić je tako, stjecajem okolnosti, sam sebi izmaknuo tepih pod nogama. Onaj na kojem je pisalo „ni lijevi, ni desni“ i zahvaljujući kojem je izbjegao mnoge mine u posljednjih 17 godina.


Sad je jedan od glavnih aktera igre koju je želio izbjeći.


Igre iz koje na bijelom konju izlaze ipak samo oni nešto čvršćih principa.