Isprva nije izgledalo loše. Ponukana stabilnim i sve čvršćim, sad već dvogodišnjim rastom BDP-a, Vlada je odustala od najava kojima su nas iz stranaka koje je čine znali plašiti u političkim kampanjama, pogotovo onoj pred izbore krajem prošle godine - odustali su od rezova, doline suza, ultimativne konsolidacije financija pod svaku cijenu.

Jer, eto, tko bi to rekao, proračunski deficit i javni dug mogu se smanjivati i tako da prihodi rastu, a ne samo da se režu rashodi. Kako se rezanje rashoda kad je državni proračun u pitanju često prevodi u otpuštanja, zamrzavanja i smanjivanja plaća, te mahnitu privatizaciju, što se fino upakira u svjetlucavu ambalažu "reformi" i "rasta konkurentnosti", a što su bile omiljene sintagme sadašnjih vlastodržaca, razloga za strah je bilo sasvim dovoljno. Pogotovo što su se te priče svi ti sadašnji ministri (petrovi, dalićke, ćorići... da ne idemo dalje) držali biblijskom upornošću, iako je stvarnost vrlo očito pokazala kako je politika rezova doživjela potpuni krah i odvela Europsku uniju u dodatnu ekonomsku krizu i na sam prag raspada.

No, kad je konačno od najstrožeg austeritya poodustajala većina država (njemački ministar financija je, ipak, hvala na pitanju, i dalje utvrđen na grobu te promašene politike - i dobro naoružan), a smrvila ju svojom ekspanzivnijom monetarnom politikom Europska centralna banka, prodisalo je i domaće, hrvatsko gospodarstvo. Uz par dobrih poteza Lalovca i Milanovića u zadnjoj godini mandata i politički vakuum u 2016. godini, koji je uglavnom značio da se ništa bitno nije stiglo promijeniti, rast BDP-a je prešišao i iza sebe sve dalje ostavlja onaj kojim se kreće EU.

Stoga je i Plenkovićeva Vlada jednostavno odlučila odustati od štednje i posložila proračun na nešto višim brojkama od ovogodišnjeg, ali ipak uz planiranu stabilizaciju i smanjenje deficita i duga.

A onda je sve, nekako s Božića, otišlo kvragu.

S hrpe državnog novca odjednom kao da se krenuo ceriti dobro poznati, šeretski osmijeh najvećeg potrošača državnih sredstava kojeg smo imali u modernoj povijesti. Da, Njega, Ćaće, dr. Ive, čovjeka koji je pozitivan ekonomski ciklus iskoristio za eksploziju javne potrošnje, usmjerenu prvenstveno prema društvenim skupinama od kojih je očekivao glas na izborima. Postoje, doduše i jalnuške tvrdnje da je dr. Ivo pritom dobro napunio i vlastite džepove, ali nećemo sada o nepravomoćnim temama...

U samo jednom danu, na Badnjak, državne financije su dobile najavu dva ogromna, epska šoka; prvo je predsjednica Republike najavila da kako će Hrvatska kupiti eskadrilu nadzvučnih lovaca (plus helikoptere), a onda je, samo šest sati prije Božića, premijer odlučio bombastičnom najavom prekriti činjenicu da je Hrvatska izgubila međunarodnu arbitražu s MOL-om oko domaće naftne kompanije: kupujemo, naime, natrag Inu.

Najoptimstičnije prognoze za ove dvije transakcije stavljaju cijenu od 15-ak milijardi kuna. Da bi dobili sliku o tome kolika je to hrpa novca, valja samo napomenuti kako se trošak povišica osnovice plaća za zaposlene u javnim i državnim službama - oko čega se vode i vodit će se teški pregovori, iako je obveza države po potpisanim sporazumima posve neupitna - 700 milijuna kuna.

No, kad je u pitanju odjednom razbuđena potrošačka strast države, 15 milijardi kuna je tek slastan zalogaj.

Ovdje, nažalost, čak i kad brojke ne bi bile groteskno velike, ne igra priča o državnoj potrošnji koja će potaknuti potrošnju građana, a time i rast BDP-a. Novci za naftnu kompaniju i zrakoplovstvo mogli bi, naime, podići jedino javnu potrošnju u Mađarskoj, Švedskoj ili SAD-u.

Hrvatskoj bi, kao i obično kad se kartica neumjerno "pegla" nakon svega mogla ostati samo postblagdanska praznina i mamurluk.

Ukoliko se doista tako i dogodi, valja se nadati da će vinovnici sadašnje politike i njihovi stranački nasljednici imati makar toliko ljudskog i političkog integriteta da nam ne tumače kako su jedini izlaz za domaće gospodarstvo - strukturne reforme i bolni rezovi. I kako je naša razina plaća, mirovina, besplatnog zdravstva u "modernom svijetu" jednostavno neodrživa.

Sudeći po iskustvu, međutim, lako bi se moglo dogoditi da se zaigrano trošenje sadašnjih vrhovnika naplati radnim mjestima, plaćama i budućnošću djece upravo onih koji samo to i imaju.