Zaleđe Jasmina Klarića

Najlošija je bila Vlada – Franje Tuđmana

Jasmin Klarić

Franjo Tuđman, Foto: N. REBERŠAK

Franjo Tuđman, Foto: N. REBERŠAK

Možda nije medijski atraktivno, ni političko utrživo (jer, sjetimo se, i SDP od Milanovića ponizno kleči pred totemom Franje Tuđmana), ali je - istina



Cijela rasprava je, zapravo, lažna. Isforsirana iz žudnje za kojim klikom više, ili kakvom mrvom političke koristi. No, laži su kao čičak, zalijepe se za javnost i nije ih jednostavno otresti. A negativne posljedice su daleko veće od pozitivnih za one koji s njima operiraju, jer “fake news” i histerija koje drmaju domaćim medijskim prostorom već više od desetljeća obiju se brzo o glavu čim se skoči na vlast.


Radi se, ovaj put, o priči koja se širi oko usporedbe rasta BDP-a postsocijalističkih članica od 2000. godine do danas i učinku pojedinih hrvatskih Vlada u tom periodu. Istraživanje je pokazalo da su sve Vlade imale zaostatak, najmanji ona Ivice Račana, a najveći prva Sanaderova, koja je drmala zemljom sredinom prošlog desetljeća.


Ako ste čuli kako je najlošija od svih Vlada bila ona Zorana Milanovića, žrtva ste dosta jednostavne razine fake newsa, odnosno pogrešnog tumačenja vrlo jasnih brojki. Prva Sanaderova Vlada je, naime, u odnosu na ostalih 10 EU zemalja bivšeg iz socijalističkog bloka zaostajala za 14,2 posto rasta BDP-a, Milanovićeva za 8,9 posto.




Drugi dosta primitivni fake news koji je gadno zarazio i dobar dio domaćih opinion makera je – Rumunjska.


Ta zemlja raste u zadnje vrijeme po golemim stopama (tolikim da su se ekonomisti zabrinuli zbog održivosti i potencijalnog srljanja u Sanader-style krizu), tako da je po jednom – istina bitnom – podatku, pretekla i Hrvatsku, po onom o odnosu kupovne moći koje svojim BDP-om u svojoj zemlji imaju Rumunji.


Ali, to nije isto kao i BDP, iako se upravo tako predstavlja ovo rumunjskoj “pretjecanje” Hrvatske. Naime, Hrvatska je po glavi stanovnika lani imala BDP od 12.091 dolar. Rumunjska 9.474 dolara. Nije loše sjetiti se svaki put ovog podatka kad negdje pročitate da je, evo, i Rumunjska po BDP-u pretekla Hrvatsku. To se ipak neće dogoditi tako skoro – ako ikad.


Sve to je, međutim, lagano zagrijavanje za opće naricanje o tome kako, eto, Hrvatska zaostaje za svim ex-socijalističkim zemljama u Uniji, dok se između redaka cijede optužbe na račun uhljeba i žudnja za reformama, koje se često u stvarnosti moraju, eto, što ćete, slomiti na najslabijima. No, ima još nečeg u najnovijem valu žudnje za “bolnim rezovima”, ili sličnom medikamentu koji bi nas trebao približiti sanjanom blagostanju. Radi se o kukavičkom političkom oportunizmu koji ne dopušta drugačiji pogled od onog iz klečećeg stava pred nacionalnim totemima.


Ako već rangiramo Vlade i želimo doista shvatiti što nam poručuje usporedba BDP-a o kojoj se govori, onda je jedna neizrečena stvar posve očita – najlošija od svih hrvatskih Vlada bila je ona – Franje Tuđmana.


Da, naravno, Tuđman nikad nije bio premijer i niti jedna Vlada, zapravo, formalno nije bila njegova. Ali, bez gospodara života i smrti s Pantovčaka nije se mogla voditi ni nogometna, a kamoli gospodarska politika. U političkom sustavu kakav je do 2000. godine bio u Hrvatskoj, predsjednik države bio je onaj koji je odlučivao gotovo o svemu. A posljedica tih i takvih odluka Franje Tuđmana i njegove ekipe su i brojke kojima se mi danas, par desetljeća kasnije, iščuđavamo.


Jer, koja je temeljna razlika Hrvatske i ostalih brzojurećih postoscijalističkih zemalja Unije? Upravo to. Unija.


Deset zemalja s kojima se Hrvatska danas uspoređuje ušlo je u Europsku uniju devet godina prije Hrvatske i to je korijen svih razlika koje danas bilježimo.


Razlog zbog kojeg Hrvatska nije bila među njima nije srpska i crnogorska agresija na našu zemlju. Razlog je, prije svega, politika Franje Tuđmana, od one prema Bosni i Hercegovini (vrlo slične onoj koju je Srbija imala prema Hrvatskoj), preko odnosa prema povratku (srpskih) izbjeglica, pa do katastrofalnog pravosuđa i sveopćeg pritiska na medije.


Hrvatska je u vrijeme Franje Tuđmana bila autokratska, narogušena zemlja, koja je u čak jednom trenutku 1998. godine došla na rub oružanog sukoba sa snagama Ujedinjenih naroda. Hrvatsku tad nitko nije htio u svom društvu. I zato nije ušla u EU ni 2004., ni 2007. godine. I to je glavni razlog zašto joj gospodarstvo i dalje luta kroz procijepe tranzicije, iako je socijalizam dvadesetog stoljeća upokojen još 1990. godine.


Možda nije medijski atraktivno, ni političko utrživo (jer, sjetimo se, i SDP od Milanovića ponizno kleči pred totemom Franje Tuđmana), ali je – istina.


Ma koliko šutjeli o tome.