U pedeset prvih dana ove godine, ovlaštenom servisu prijavljeno je 17 kvarova termovizijskog sustava - začuđujuća je informacija koja je isplivala u priči o tome kako hrvatska policija tretira ilegalne migrante.

Sedamnaest kvarova u pedeset dana - a iz MUP-a tvrde da popravci traju minimalno 15 dana - pokazuju čudesnu nefunkcionalnost skupog sustava.

Još malo čudesa: "Tehnički problemi s termovizijskim kamerama događaju se često, posebno uzimajući u obzir vremenske prilike", kaže se doslovno u odgovoru na zastupničko pitanje Peđi Grbinu. Znači, Hrvatska nadzire granicu s opremom koja se, očito, kvari čim malo zasniježi ili "upekne" minus.

A sva ta čudesa otkrivena su zbog čudesnog zakazivanja rečene opreme u situaciji kad je navodno policija nasilno protjerivala migrante iz Hrvatske. Djelatnici ureda pučke pravobraniteljice su pregledavali snimke kamera u spornom danu i - hop - iste su se prekinule taman kad je došlo na red 15-ak spornih minuta. Sve prije i sve poslije je snimljeno. Tad su im rekli da je vjerojatno nestalo struje.

Sad ispada da se termovizijske kamere kvare toliko često da je potpuno opravdano posumnjati da je "ovlašteni servis" zapravo smješten negdje u Peckhamu i da opremu za Hrvatsku pažljivo (pre)pakiraju dva vješta brata koja su konačno pronašla tržište na kojem će postati milijunaši.

Ah, dobro. Nije Peckham. Veli se u odgovoru Grbinu da se popravak vrši u Kraljevini Švedskoj. Opet, možda i Šveđani imaju podizvođače...

U priči o kamerama za robusni nadzor granice koje prestaju raditi "posebno uzimajući u obzir vremenske prilike", nema međutim, puno toga smiješnog.

Najmanji je problem što je oprema plaćena skupo.

Ona je nabavljena zato da bi se mogao obavljati minuciozni nadzor državne granice kako bi ona uskoro postala Schengenskom i time Hrvatsku dodatno i snažnije integrirala u EU. Zbgo Schengena Hrvatska vrlo strogo tretira ilegalne migrante, toliko da će mnogi s puno argumenata ustvrditi kako smo, zapravo, "podigli žicu na granici", iako žice nema. Ima, međutim, protjerivanja, čak i onih koji se zateknu u Hrvatskoj daleko od graničnog prijelaza na koji ih policija revno vraća. Nevladine udruge koje se bave izbjeglicama i migrantima, sve redom, tvrde da Hrvatska pritom krši vlastite zakone (o humanosti je izlišno govoriti).
Vrlo čvrste sumnje o nezakonitostima iznijela su i dva pravobraniteljstva RH.

Iz MUP-a, pak, osim prezirne šutnje o detaljima, dolaze uglavnom objašnjenja o obvezama prema Schengenu i neuvjerljive priče o "nestanku struje".

Dakle, s jedne strane imamo nesumnjivo rigidni tretman prema ilegalnim migrantima (koji, pak, imaju pravo tražiti azil i prilično uvjerljivo tvrde da im se ono onemogućava) kako bi se ostvario sveti Schengenski cilj. S druge, pak, imamo opremu koja dostizanje Schengenskih kriterija beznadno baca u ruke "ovlaštenog servisa" u Peckh... Kraljevini Švedskoj.

Samo, preko granice se redovno tjeraju nesretnici u potrazi za boljim životom. Po svemu sudeći, mnogi od njih bi htjeli iskoristiti svoje zakonsko pravo i zatražiti azil u Hrvatskoj.

Na nesretnoj granici, koja bi tako rado postala Schengenskom, jedno dijete je već izgubilo život.

A nitko, kvragu, da kaže gdje se nalazi ovlašteni servis za pranje savjesti.