blog Kako je ministar Grčić pokvario demokraciju
Onom koji je dosad gledao kako se njegovo pravo na informaciju ugrožava od politike, pa oglašivačkog kapitala, a sad, naposljetku, u turbo-modernim-fejsbuk vremenima od strane najobičnije površnosti i neznanja
Valja dobro zapamtiti histeričnu, površnu i do zla boga iritantnu predreferendumsku kampanju, kako onu iz tabora "za", tako (još i više) onu iz tabora "protiv" EU. Naime, iako se cijela stvar zaustavila samo na mali koračić od potpune karikature - u kojoj bi jedni tvrdili da ćemo, ako ne uđemo u EU morati zaboraviti na električnu energiju i tekuću vodu, a drugi da će, ako, jasno, uđemo, Europa naše more odnijeti i instalirati između Francuske i Belgije - upravo takva kampanja mogla bi biti sve sličnija političkom procesu kakav će nas čekati u narednim desetljećima.
Dakle, izborima i kampanjama temeljenim više nego ikad dosad na plitkim (samo)obmana, zastrašivanju i gotovo potpunom izostanku veza sa stvarnošću. Tko misli da su nam političke kampanje i inače bile takve, neka se još jednom sjetiti ove referendumske. I razmisli još jednom.
Prvenstveni razlog sve većeg propadanja demokratskog procesa, kako kod nas, tako i u svijetu nalazi se u - medijima. Iako se čini da su, zahvaljujući Internetu i odsustvu političke čizme nad medijima, informacije dostupnije nego ikad, radi se o samo o šarenom, spektakularnom prividu (s golemim grudima). Rijetko su, naime, mediji u zemljama zapadne demokracije bili dalje od ispunjavanja svoje društvene uloge kontrolora političke vlasti.
U Hrvatskoj je najočitiji primjer za to - Branko Grčić. Potpredsjednik Vlade i ministar regionalnog razvoja je navodno, dan nakon što su goriva otišla preko 10 kuna, za Radio Sljeme izjavio da će Vlada smanjiti trošarine kako bi cijena ipak pala. Vijest je u nekoliko minuta obišla skoro cijeli domaći web prostor (ne i ovaj njegov djelić na kojem se sad nalazite) i kočila se s naslovnica portala primamljujući klikove čitatelja žednih barem malo dobrih vijesti za svoje konstantno sve praznije džepove.
U cijeloj stvari postojao je, međutim, jedan sitni problemčić. Nekoliko njih, zapravo.
Ministar Grčić nije gostovao na Radio Sljemenu. Nije za taj radio davao ikakvu izjavu o trošarinama. Niti je o istoj temi govorio s ikim drugim. I u njegovom ministarstvu i na samom radiju bili su iskreno iznenađeni objavljenom informacijom. Koja, očito, nije imala nikakve veze s istinom. A za njenu provjeru trebalo je cca. pet minuta. I to, ono, ako baš želiš bit' jako siguran. Naposljetku je i sama Vlada izdala demantij i tako, naizgled, zaključila cijelu priču. Ipak, dan poslije (a to je u današnje medijsko vrijeme cijela vječnost) jedne velike dnevne novine iz Zagreba objavile su o cijeni goriva i "sniženju" trošarina temu na dvije stranice s Grčićevom "izjavom" u naslovu!
No, nije ovaj sramotni "Grčićgate" izdvojeni slučaj. Slične stvari se u samo u hrvatskom medijskom prostoru događaju više puta svakog tjedna. Nedavno je, primjerice, jedan veliki domaći portal kao glavnu vijest dugo imao Guardianovo otkriće iz friško procurilog diplomatskog dokumenta preko Wikileaksa - da je Amerika zbog GMO-a ucjenjivala EU. Nešto je tu bilo čudno od prve sekunde - jer je Wikileaks sve dokumente iz Cablegatea objavio još u srpnju prošle godine. Trebalo je možda pet sekundi za otići na web britanskog dnevnika i kroz njihovu tražilicu pronaći tekst na koji se hrvatski portal prozvao. I pogledati datum, iz kojeg se vidjelo da je priča objavljena prije - godinu dana...
S druge strane, praćenje društveno-političkih zbivanja u globaliziranom svijetu postaje sve složenije, kao i upravljanje sve golemijim i profinjenijim političkim sustavima. I ono zahtijeva puno više znanja nego li je potrebno, recimo, da se nauči da visina PDV-a nema veze s visinom plaće (pozdrav domaćoj javnoj televiziji). Primjer: koja je razlika između Vijeća Europe, Europskog vijeća i Vijeća EU? A to su tijela (osim jednog, koje nema veze s Unijom), u kojima će se uskoro itekako krojiti i hrvatska budućnost.
Naposlijetku, predugačka tranzicija održivog izdavačkog ekonomskog modela s tiskanog na digitalno novinarstvo zadala je možda i najgori udarac u pleksus uloge društvenoj ulozi medija. Dugotrajan pad prihoda dovodi do panične reakcije uprava i uredništava koji "ono što je bitno" sve više podređuju "onom što je zabavno", pogrešno misleći da tako mogu održati razinu prodaje. No, lošiji proizvodi se sve manje kupuju, a vlasnici i dalje "režu troškove" (eufemizam za otpuštanja). I onda im se dogodi Branko Grčić i pet minuta za provjeru informacije kojih nisu imali. A spirala se vrti sve brže i brže i priča o potrebi za izuzetno informiranim novinarima zvuči karikaturalno poput one o jadranskoj obali sjeverno od Pariza.
U karikaturu se, međutim, sve više pretvara i priča o demokraciji. Taj društveni sustav, za razliku od ostalih, upravo se temelji na informiranom biraču. Onom koji je dosad gledao kako se njegovo pravo na informaciju ugrožava od politike, pa oglašivačkog kapitala, a sad, naposljetku, u turbo-modernim-fejsbuk vremenima od strane najobičnije površnosti i neznanja.
Nagradno pitanje: kakvu vlast može izabrati birač koji je tako informiran?
Komentari
9Iz kategorije: Zaleđe Jasmina Klarića
Pogledaj sve-
Zaleđe Jasmina Klarićablog Bespuća tvita: @Jaca u povijesnom spamu
-
Zaleđe Jasmina Klarića
blog Hrvati i Srbi, mnogo ste dosadni
-
Zaleđe Jasmina Klarića
"Hristos" faza novog premijera
Ajme meni...
Pročitaj sve-
- "Grad priznao da nema javnog interesa u Hoto shopping centru. "
- Ćićo:Ostojiću, pošalji specijalce na Karamarka i Bandića!
-
- "Vrtić u Kostajnici pred konačnim gašenjem? "
- Ćićo:Dico, blokirajte ceste traktorima!
Izvinjavam se za još jedan komentar, ali zaboravio sam komentirati na pitanje o Europskom vijeću: nažalost uopće nije važno da je to jedna te ista (birokratska) skupina eurokrata. Logikom prethodnog komentara - kakve to ima veze s kvalitetom života građana? Nikakve.
Istraživanje eurokrata pokazuje da niti građani EU zemalja ne znaju osnovne stvari o EU.
http://referendumprotiveu.wordpress.com/2011/10/04/mulci-s-glasackim-pravom-odvest-ce-nas-u-eu/
To je zapravo ono što eurokratima odgovara, jer ovako je referendum ovdje (a i drugdje) prošao uz "razumno niske" troškove propagande - par dezinformativnih spotova, pamfleta i kvazi-znanstvenih radova obavili su posao.
Da je cilj države informirano građanstvo, HRT ne bi postojao, a svako domaćinstvo moglo bi tih 80 kuna mjesečno potrošiti na Novi list ili što već im po vlastitom mišljenju koristi. Razmislite o tome.
Ako je infoemiranje stvar svakog građanina, a je, onda narod koji ima, koliko ono? 4 % visokoobrazovanog življa, nema šanse biti informiran. Nažalost, većina "sluša" televiziju, i to državnu.Tako da je to zapravo jedini veliki izvor informacija i na neki način "obrazovanja" širokog i šarenog pučnstva. A to je katastrofa.Jer je loša, politički obojena i t.d.
A da većina onih koji su na referendumu zaokružili "za" isto nema pojma o EU, nema. Opet smo zapravo glasovali "protiv" kao i na izborima svaki put. Glasovali smo protiv izolacije, neke Balkanske asocijacije i sl.
Dakle, "odgovornost" za informiranje građana ipak leži u medijima.... A i to je katastrofa uglavnom. Čast iznimkama kao NL. Ne ulagujem se ali obzirom da "čitam" puno portala, neki, pripadajući tzv."velikim" novinama se više bave žutilom, nego informiranjem.
Apatija ostaje. A zar je za čuditi se? Očekivali smo "svijetlu budućnost" a dobili propalo gospodarstvo, lopovluk, tajkune i baje!
Informirani birač nije odgovornost države nego svakog pojedinog birača (za sebe).
Mislim da je veće pitanje zašto postoji tolika apatija i očigledni nedostatak potrebe za informiranjem. Svatko ima svoju teoriju, a moja je da je uloga države došla do nivoa da građani uopće o ničemu niti ne odlučuju. Prema tome, zašto se (kvalitetno) informirati?
Ulaskom u EU proces odlučivanja postaje još udaljeniji od građana tako da će se potreba za informiranjem dodatno smanjiti. Sve to je dobro poznato iz postojećih istraživanja. Kratki pregled: http://nedjeljnikomentar.wordpress.com/2011/03/13/referendum-o-pridruzivanju-eu-glasujmo-protiv/ (da, referendum je prošao, ali apatija ostaje).
'Ajd ne budite cjepidlake. Naslov obično daje urednik, koji "baci" pogled na članak i odreže naslov. Zato često naslovi baš i nemaju neku vezu sa tekstom.A pismene i nepismene pogreške, pa to sam već primjetila na portalima, valjda brzina...
Sve to ne mjenja bit ovog članka. A to je da nas mediji zapravo "vozaju" kako im odgovara.Bilo da žele senzacionalističkim naslovima privući čitatelje, bilo da jednostavno izmišljaju jer imaju za novinare lijene nepismene amatere.
Ne kaže se jedna velika dnevna novina nego jedne velike dnevne novine. Da bi kritika bila uspješna mora između ostalog biti i pismena!
dogovoreno :-)
Evo, ispravljeno! Dođem pivo na račun lektorskih usluga. :-)
(ili se kaže - pivu?)
;-)
Nakon što sam pročitao naslov "kako je Gečić pokvario demokraciju"krenuo sam čitati članak,kad sam ga pročitao ustanovio sam da sam nepisman jer nikako nisam mogao članak povazati s naslovom.No očito da naši novinari vole pisati za sebe a ne za čitaoce i onda se čude kako ih se sve manje čita.
Nakon što sam pročitao naslov "kako je Gečić pokvario demokraciju"krenuo sam čitati članak,kad sam ga pročitao ustanovio sam da sam nepisman jer nikako nisam mogao članak povazati s naslovom.No očito da naši novinari vole pisati za sebe a ne za čitaoce i onda se čude kako ih se sve manje čita.