Ponekad se sve ogoli u samo nekoliko dana. Silnice koje oblikuju neku životnu situaciju znaju se tako preklopiti da u kratkom razdoblju stvore savršeno jasnu sliku – nečijeg života, ili zbilje nekog društva.

U slučaju Hrvatske, eh, u posljednje dvije godine silnice divljaju i u orgiji otkrivenja bacaju iskre na sve strane otkrivajući i ono što nikad nije bilo namijenjeno svjetlu dana.

No, da nešto u ovom društvu duboko i suštinski ne funkcionira, još davno prije i nego su počeli događaji kojima se danas ubijaju od posla u Državnom odvjetništvu, vrlo je jasno pokazalo nekoliko dana s kraja 2005. godine.

Tad je hrvatska Vlada sklopila sporazum s Austrijom po kojem se građanima te zemlje trebala vratiti nacionalizirana imovina. I to ona imovina koja nije bila riješena međunarodnim sporazumima sklopljenima od Drugog svjetskog rata naovamo. Prethodnu rečenicu, molim, jako dobro zapamtite. Prije šest godna, naime, nekako su je svi uspjeli previdjeti.

Sporazum je izazvao potpunu histeriju.

Predsjednik države Stipe Mesić dramatično se iza dnevnika na državnoj televiziji (kojeg je tad još netko i gledao) obratio naciji prosvjedujući protiv revizije povijesti, ignoriranja ranijih međudržavnih sporazuma i guranja zemlje u bankrot.

Oporba je, jasno, zajahala na valu kojeg je on pokrenuo i pucala iz svih oružja, s istih pozicija, na Vladu Ive Sanadera i tadašnju ministricu pravosuđa Vesnu Škare Ožbolt. 

Mediji su, svi redom, upali u pravedničku ognjicu obrane povijesne istine i hrvatske imovine. Tutnjalo je danima. Jasno, doktor Ivo, pragmatičan kakvog ga nam je Bog (i glasovi Hrvatica i Hrvata, dvaput) dao, nakon nekog vremena je odustao od cijele priče i dignuo ruke od potpisanog sporazuma koji nikad nije dobio saborski pečat.

A cijela stvar je, dakle, bila u samo jednom jedinom, prokletom detalju. Onoj imovini koja nije bila riješena ranije potpisanim međunarodnim sporazumima.

Postojali su zakoni u Jugoslaviji kojima se imovina nacionalizirala od druge polovice pedesetih i na nju se trebao odnositi abortirani sporazum. Na taj jedan jedini prokleti detaljić, takozvanu činjenicu, zaboravili su i predsjednik države, i oporba, i mediji – kojima bi baš osnovna sirovina posla trebale, čudesno, zar ne, biti te, kako ono bijahu – činjenice – a od istih je, strjepeći od većeg zla, na kraju odustala i Vlada.

S tim vražjim, kako ono bijahu – činjenicama – sva je prilika, međutim, da ćemo imati problema i ubuduće.

Naime, u saborskoj proceduri je ovih dana zakon o naknadi za nacionaliziranu imovinu, kojim se sistemski pokušava riješiti isti problem koji se onomad međudržavnim sporazumom trebao riješiti samo s Austrijom. Za nadati se je da rasprava u parlamentu o istom neće jednom, za koju godinu, izgledati kao vrijeme u kojem smo mogli prozrijeti što nas čeka nakon odlaska HDZ-a s vlasti.

SDP je bio protiv. A zašto, u svom je poslovično staloženom stilu, rafalno objasnila Ingrid Antičević Marinović (inače, minsitrica pravosuđa u vrijeme Račanove Vlade). “Zar ćemo plaćati folksdojčere i sve one koji su međunarodnim ugovorima obeštećeni, a osnovno je načelo našeg i međunarodnog prava da nitko ne može po dva različita temelja dobiti naknadu štete za istu stvar”, udarala je s govornice SDP-ova uzdanica.

 I dala sjajnu priliku za politički direkt u staklenu bradu bivšoj kolegici po ministarskom resoru, HDZ-ovoj Ani Lovrin, koja joj je jednostavno poručila: “Treba pročitati prijedlog zakona”.

Da, baš onu rečenicu. O imovini koja nije pokrivena dosad potpisanim međunarodnim sporazumima.

SDP-u nije bilo dovoljno ni šest godina, ni “nova snaga” u stranci da pročita i shvati tu prokleto jednostavnu, kako se ono zove, činjenicu.

U trenutku kad nacija jedva čeka ugledati leđa hodajućoj kolekciji broševa i cijeloj njenoj ekipi, ova kratka epizodica iz života parlamenta duboko je uznemirujuća. HDZ, naime, ima vjerojatno manje šanse da se zadrži na vlasti od NK Rijeke da postane prvak Hrvatske. Na Milanovićevoj ekipi, koja će nakon izbora (ako ikad i budu održani) voditi ovu zemlju, ležat će golema odgovornost, ne samo za izvlačenje iz gospodarskog i moralnog gliba, već i za barem maleni povratak povjerenja birača u politiku i demokratski proces.

Malo od toga će se dogoditi ako i u obnašanju vlasti budu zanemarivali one, kako se zovu, činjenice, i zadovolje se površnim politikantskim laprdanjem poput ovog u raspravi o zakonu o naknadi za nacionaliziranu imovinu.

A u tom slučaju, i uz pomoć dubinskih medijskih analiza – linija na dlanovima političara i kupaćih kostima na tijelima partijanerica sa Zrča – ovoj zemlji je budućnost zagarantirana. I neće se mnogo razlikovati od sadašnjosti.