HDZ, eto, sad je to manje-više svima jasno, nije pobjednik lokalnih izbora. Skoro za nevjerovati, ali to je očito jasno čak i analitičarima i medijima koji su danima analizirali “Milanovićev poraz na lokalnim izborima” nakon prvog kruga.

Stranka čiji ljudi (i oni koje je podržala na izborima) imaju tri od četiri velika hrvatska grada svakako ne može biti poražena od one koja nema – nijednog. Štoviše, koja u svim tim gradovima, uz iznimku Splita, stoji baš izuzetno loše.

Naravno, Tomislav Karamarko je u nedjelju nad plavom tortom Hrvatske opet zborio o pobjedi HDZ-a, no sasvim je izvjesno da mu je slatki zalogaj zapinjao u grlu. Uostalom, i sam je tu noć javno zažalio za Splitom i Vukovarom.

Ipak, ukoliko bi sad, nakon dosad nezabilježenog izbornog maratona, tri kruga izbora u samo šest tjedana (prvo europski, pa dva kruga lokalnih izbora) valjalo iskreno podvući crtu, i podijeliti izbornih uspjeh s ukupnim stanjem na političkoj sceni u Hrvatskoj, kao jasno pobjedničko ime ispast će upravo ono – Tomislava Karamarka. Ne, dakle, njegove stranke, već Karamarka osobno.

HDZ je prošao vrlo solidno. Rezultati sva tri izborna kruga su toliko tijesni da se za dva bloka (SDP-ov i HDZ-ov) laka srca mogu proglasiti neriješenima. Za stranku s optuženičke klupe to ne može biti loš rezultat. Iako, ne može biti ni razlog za trijumfalizam – HDZ je naime, ovaj put, išao u široke predizborne koalicije i to ove rezultat ipak dodatno relativizira u odnosu na izborne postotke s nekih ranijih izlazaka na birališta. Relativizirati osobni politički uspjeh Tomislava Karamarka, međutim, bilo bi potpuno pogrešno.

Da su se, naime, potvrdile ankete pred euroizbore, koje su njegovoj koaliciji davale cijelih sedam postotnih poena zaostatka za SDP-ovom, Karamarko bi danas, bez obzira na rezultate lokalnih izbora (koji se u pravilu mogu ofarbati prigodnom bojom, jer se radi o nizu od 576 izbora u različitim sredinama) bio u teškoj poziciji unutar svoje stranke.

Vjerojatno bi se danas HDZ tresao od predsjednikovih objašnjenja kako je i (uvjerljivi) poraz na euroizborima znak oporavka stranke koja je teško tresnula o pod 2011. godine (makar ne valja zaboraviti da je HDZ Jadranke Kosor u studenom 2011. dobio nemalih 24 posto glasova), ali bi se tresao i od glasova unutarstranačke oporbe koja bi tražila njegovu glavu.

Mediji bi Karamarkovu strategiju desnila proglasili nesumnjivim putem u propast HDZ (što bi se lako naposlijetku moglo pokazati i točnom ocjenom, ali sigurno ne prije kraja 2015. godine), a potencijalni nasljednici trona bi podsjećali na olake priče iz kampanje o tome da su euroizbori referendum o Milanovićevoj Vladi i na još jednu iznimno bitnu stvar: Karamarkovo obećanje o tome da će nakon lokalnih izbora organizirati izbore u stranci po načelu jedan čovjek – jedan glas.

To obećanje Karamarko je javno dao ljudima koji su ga izabrali 20. svibnja prošle godine. Sad, poduprt solidnim rezultatima izbornog maratona, može (i hoće) ga izignorirati, bez da se u stranci dogodi – revolucija.

Sad je teško vjerovati da će netko javno zamjeriti čovjeku koji je (s Ružom Tomašić) za 0,79 posto pobijedio Milanovića i koji je zadržao lokalne utvrde stranke, što ignorira vlastita obećanja o demokratizaciji i tako do kraja uzurpira stvarnu i simboličku partijsku političku moć. Sad je teško vjerovati da će Karamarku netko od stranačkih suboraca javno zamjeriti otklizavanja na desno, uz argument da se tako ne mogu dobiti izbori.

Da su se, međutim, travanjske gubitničke ankete potvrdile, netko bi u HDZ-u već javno pokazivao – konopac. Svezan u omču. Ovako, Karamarko je tu da ostane.

Sigurno do parlamentarnih izbora 2015. godine (jasno je da je priča o izvanrednim parlamentarnim izborima samo trik kojim se, tobože, vlast drži pod pritiskom, ali neusporedivo više tjera vlastito članstvo da zaboravi svibanjsko obećanje o izborima u HDZ-u). Tek nakon toga će se moći donijeti konačna ocjena uspješnosti politike “Ružizacije” HDZ-a. Uspješnosti koja se mjeri brojem osvojenih glasova. Jer ako će se gledati utjecaj na kvalitetu odnosa u društvu, od Prevlake do Vukovara, ocjena je jasna: desnilo koje širi Karamarkov HDZ jednostavno je – toksično.