Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
22. rujna 2018.
Zaleđe Jasmina Klarića

blog Iseljavanje nije problem Hrvatske

Foto: S. DRECHSLER
Foto: S. DRECHSLER
Autor:
Objavljeno: 24. ožujak 2017. u 9:21 2017-03-24T09:21:03+01:00

Napuštanje države ulaskom u zajedničko europsko tržište rada nije nikakva hrvatska specifičnost, niti znak nepovratne mutacije zemlje u Apsurdistan iz kojeg valja bježati. 

Gledano u uskim okvirima logike društvenog konteksta, ministar rada i mirovinskog sustava Tomislav Ćorić je u pravu – za apatiju u društvu su dobrim dijelom krivi mediji, koji iz dana u dan pišu o iseljavanju iz Hrvatske.

Gledano politički, Ćorićeva izjava je licemjerje mamutskih dimenzija, jer je baš na predimenzioniranju problema iseljavanja njegova stranka gradila političku poziciju u posljednjih nekoliko godina. A obična, puka ljudska memorija, pa čak ni pojačana s Googleovim algoritmima pretrage, ne pamti da je Ćorić javno poručivao svojim stranačkim predsjednicima da ne šire apatiju pričama o iseljavanju iz Hrvatske bilblijskih razmjera.

HDZ je, naime, pojačan predsjednicom Republike, taj, koji je tu priču doveo do statusa najaktualnijeg društvenog problema, kataklizme i kraja svijeta i poznatog Svemira. I sad, jasno, priča nastavlja živjeti svoj život, pa se, umjesto o vrlo dobrim ekonomskim podacima i očitom uzletu Hrvatske, suze roni za onima koji jednostavno koriste mogućnost za koju se ova zemlja nekoliko desetljeća žestoko borila – naime, slobodu kretanja radnika.

Hrvatskoj se ne događa ništa neobično. Ljudi imaju priliku bez suviše komplikacija otići na rad u mjesto na kojem će primati veću plaću i u društva koja su organiziranija i uređenija od domaćeg. Idu za boljom prilikom – baš kao što se već desetljećima događa i unutar zemlje, najkvalitetniji kadrovi često napuštaju svoja sela i gradove i odlaze put – Zagreba. I to je, znate, iseljavanje. I tako se, recimo, „prazni Slavonija“.

Napuštanje države ulaskom u zajedničko europsko tržište rada nije nikakva hrvatska specifičnost, niti znak nepovratne mutacije zemlje u Apsurdistan iz kojeg valja bježati. Milijuni su se iseljavali i iz ostalih zemalja koje su u ovom stoljeću ušli u Uniju. Logično, jer zemlje na nižem stupnju ekonomskog i društvenog razvoja jednostavno ne mogu ponuditi dovoljno da te ljude zadrže kući.

Zbog takvog, uobičajenog  razvoja situacije, međutim, nije nužno biti ni apatičan, ni shrvan strahom za budućnost. Naime, domicilne ekonomije imaju koristi i od iseljenika u vidu novčanih doznaka kući, dosta onih koji idu se vrate obogaćeni novima znanjima i s nešto debljim računom na banci, a, vjerovali ili ne, iseljavanje nije jednosmjeran proces!

Ulazak u EU, naime, zaslužan je za dramatičan bum dolaska turista u Hrvatsku (a što je opet jedan od temelja aktualnog ekonomskog rasta iznad europskog prosjeka), pa makar velika većina njih dolazila samo privremeno, jasno da je sa sobom nose i novac (koji će pomoći i mirovinskim i zdravstvenim fondovima oslabljenim iseljavanjem) i internacionalnu patinu bez koje su naši gradovi do pred samo  koju godinu izgledali beznandno zarobljeni u nekom prošlom, predglobaliziranom vremenu.

Ono što bi glede iseljavanja neka politička vlast mogla poduzeti, a da nije tek licemjerno naricanje nad time što su mediji preuzeli njihov bivši oporbeni narativ, nije previše. Nema, naime, brzog lijeka kojim se može nekog „nagovoriti“ da ostane kući, ako mu se vani (ili, „u Zagrebu“) pruža prilika za bolji i bogatiji život. Nema tih „tisuću eura po bebi“ (još jedno zaboravljeno predizborno obećanje) koji će preokrenuti situaciju, politička vlast može samo uporno raditi na sitnim i politički često neutrživim koracima koji će od Hrvatske napraviti zemlju u kojoj se isplati – ostati.

Jednu stvar, međutim, ukoliko im je doista stalo do toga da se država ne isprazni, sa svim ekonomskim katastrofama koje iz toga slijede, politička vlast može i mora napraviti. Dakle, ako je već broj stanovnika jedna od ključnih varijabli opstanka – a tvrde nam da jest već godinama – onda je potpuno nužno da se čim prije donese koherentna i ozbiljna – useljenička politika.

Hrvatska je, naime, sa svojim prirodnim ljepotama, sigurnošću i visokim životnim standardom (da, dobro ste pročitali) potencijalno obećana zemlja za ogromnu većinu ljudi na planeti. Nema nikakvog razloga da, recimo, Šibenik, Osijek ili Zagreb ne postanu onima koji žive u neuređenijim i siromašnijim zemljama od Hrvatske (dakle, valja ponoviti, dobra većina od oko 7,5 milijardi duša) ono što su nama danas Dublin, Berlin ili Kopenhagen.

I nije ta useljenička politika nikakva visoka filozofija, tehnički teško domisliv set zakona. Radi se o, manje više, rutinskom političkom poslu.

Osim u jednom slučaju. Ako su nam, iz nekog razloga, jedini prihvatljivi građani Hrvatske samo Hrvati. Ako nam, iz nekog razloga, smetaju potencijalni budući sugrađani iz, recimo, Makedonije, Ertireje, Laosa, Venezuele, Libije ili, štajaznam, Srbije.

Ukoliko je to razlog zašto se ne donosi useljenička politika, onda smo možda budući potencijalni kolaps mirovinskih i inih fondova, jednostavno, i zaslužili.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
Originalni zimski kotači na dar uz kupnju novog automobila
Zima s pet zvjezdica uz BMW i MINI vozila

Originalni zimski kotači na dar uz kupnju novog automobila