O Draženu Kelemincu i njegovoj stranci (Autohtonoj Hrvatskoj stranci prava) ne treba trošiti previše riječi. Radi se, čak i u kontekstu desne političke scene u zemlji o savršenim marginalcima, ekipi koja svojim ekstremizmom politički životari tek iz egzibicionističkih motiva. Pa onda postrojavaju crnokošuljaše u centru Zagreba, ili grade šatore na spomenicima antifašističkoj borbi. U stvarnom političkom životu oni su jedva postojeći - najbolji rezultat na prošlogodišnjim parlamentarnim izborima bio im je 1,04 posto glasova u petoj izbornoj jedinici, a prosjek na svih deset im se vrtio tek oko pola posto. Dakle, u Sabor - ako stvari ne odu temeljito kvragu - mogu ući samo onda kad ta institucija ima dane otvorenih vrata.

Njihov aktualni egzibicionizam u Srbu, koji, evo, već neometano traje tjedan dana, stoga nije bitan na način da bi AHSP nekad mogao doista utjecati na donošenje zakona u ovoj zemlji. Tu granicu - ne odu li stvari temeljito kvragu - koja se zove izborni prag oni teško mogu doseći sve da kampiraju na spomenicima narednih nekoliko desetljeća. Ozbiljni je, mnogo ozbiljniji problem što sa svojim akcijama narušavaju ionako ne baš fenomenalne međunacionalne odnose u zemlji, dodatno izazivaju nelagodu i strah kod Srba u Hrvatskoj danas o kojoj je nedavno govorio Milorad Pupovac, te nizu hasanbegovićevskih freski koje su iz Hrvatske odaslane u svijet posljednjih mjeseci dodaju još jednu nijansu crne.

Najveći problem koji je, poput lakmus papira razotkrio šator u Srbu, međutim, nema veze s Kelemincem. Hrvatska država, naime, a to je potpuno razvidno na ovom primjeru, je država koja ne namjerava poštovati svoje zakone, svoje spomenike i svoju najveću nacionalnu manjinu.

I ovdje nije riječ o redikulima s 0,5 posto glasova, za koje je "Za dom spremni" drevni hrvatski poklič. Ovdje je riječ o mainstreamu - ta politička, još uvijek vladajuća struja, os HDZ-a i Mosta, koja prolazi sve do Pantovčaka - ona je problem. Cuga na postamentu spomenika u Srbu i vonj ustašonostalgije tako se nadaju kao značajno političko obilježje desnice na vlasti. Plenković, dakle, šuti. Orešković šuti. Grabar Kitarović šuti.

Progovorio je, zato, Mostov ministar unutarnjih poslova Orepić, obećavši odlučnu akciju policije, te, eto vraga, u istom dahu optuživši Milorada Pupovca da je jedva dočekao "ustaše" (navodnici su ministrovi).
Odlučne akcije i dalje nema, a o političkoj Orepićevoj procjeni, kao i o motivima šutnje koja zaglušuje s državnog vrha, može sasvim dovoljno reći jedna zamišljena vrlo slična situacija.

Studeni, Vukovar. Na Ovčari nekoliko dana prije komemoracije niče šator neke od srpskih udruga, obilježen zastavama najveće nacionalne manjine u Hrvatskoj. Oko spomenika flaše rakije, da se ljudi zagriju.

Šator su podigli razgovorljivi građani Vukovara, koji se žale da ih se lažno optužuje da su četnici. Nisu, samo vole svoj narod. Brade? Ma njih nose zato jer je to moderno. Namjeravaju narednih nekoliko dana - sve do iza komemoracije - svaki dan držati moralno-političko vaspitanje o isitini iz Domovinskog rata. Jer, da, i Hrvati su radili zločine u Vukovaru.

Koliko bi, što mislite, sekundi trebalo hrvatskoj policiji da počisti i šator i rakiju i brade? Koliko bi minuta trebalo proći od sveopćeg zgražanja državnog vrha, jer se, eto, skrnavi spomen na naše žrtve?

Taj jaz, ta neopisiva razlika u odnosu prema ekstremističkom skrnavljenju spomena na žrtve borbe protiv terora, to je Hrvatska danas.

I ne, ne izgleda nimalo lijepo.

Uglavnom, tko god je mislio da smo se padom Vlade i novim izborima "izvukli" od svega što je Hrvatsku odjednom krenulo obilježavati kao zemlju u kojoj nema mjesta za Druge (osim možda na magarećoj klupi), neka razmisli još jednom.

Nije gotovo.