Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 4° 6
Sutra: 4° 4° 6
13. prosinca 2018.
Zaleđe Jasmina Klarića

Komentar Čemu strah od Milanovića?

Zoran Milanović, Foto: S. JEŽINA
Zoran Milanović, Foto: S. JEŽINA
Autor:
Objavljeno: 15. siječanj 2018. u 16:10 2018-01-15T16:10:12+01:00

Zoranu Milanoviću se nakon istupa koji su zazvučali kao udaranje temelja za pretkampanju za Pantovčak, s ljevice, desnice i s centra sugerira da - odustane

Dvije godine su i u privatnom životu jedne osobe prilično dugo vrijeme. U političkom ciklusu, pak, dvije godine su dugački, srednjoročni period. U dvije godine političke karijere mogu nastati i nestati, a politike nekoliko puta promijeniti svoja lica i ciljeve. Pogotovo u trusnim vremenima, kakva su danas globalna pojava i na trusnim područjima, kakvo je hrvatsko uglavnom oduvijek, a u posljednje vrijeme još i malo više.

Stoga raspravljati danas, na samom startu 2018. godine, hoće li se možda krajem 2019. i(li) početkom 2020. godine za predsjednika države kao jedan od kandidata prijaviti stanoviti Zoran Milanović, čini se kao prilično uzaludan posao.

Jer, za sedamstotinjak dana se privatne i društvene okolnosti mogu promijeniti toliko da na izbore (osim aktualne predsjednice) ne iziđe ama baš nitko od ovih koji se danas spominju i da pobjedu odnese netko tko je danas na političkoj margini marginine margine. Tko bi, primjerice, pomislio početkom 1998. godine da će tad već pomalo zaboravljeni Stipe Mesić, šef nejakog gradskog ogranka omanje Hrvatske narodne stranke dvije godine kasnije useliti na Pantovčak i tamo ostati cijelo desetljeće?!

Činjenica da su, međutim, dva Milanovićeva javna nastupa koji mogućnost kandidature u toj, dvije godine dalekoj budućnosti ostavljaju otvorenim, izazvala svu buru emotivnih reagiranja, odriješitih komentara i kategoričkih zaključaka, pokazuju da se ipak radi o političkom fenomenu kojeg ne valja samo tako zanemariti u ime činjenice da je još - prerano.

Naime, ponavlja se navlas ista koreografija koja se događala nakon što su Tomislav Karamarko i Božo Petrov obznanili koaliciju 2015. godine i tako Zorana Milanovića i njegov SDP lansirali u opoziciju - Milanoviću se zapravo želi zapriječiti kandidatura.

Tad se radilo o unutarstranačkim izborima u SDP-u, koji su se imali održati u proljeće 2016. godine, a dušobrižnici su sa svih strana govorili o tome kako bi Milanović trebao - dati ostavku, jer je to, kao, moralan čin nakon (post)izbornog poraza. Bio je to, jasno, licemjeran način da se Milanoviću poruči da se ni ne kandidara za predsjednika stranke, jer davanje ostavke pa ponovno kandidiranje za istu funkciju ne bi imalo nikakvog smisla.

Isti, potpuno isti scenarij ponavlja se i sad; Milanoviću se nakon istupa koji su zazvučali kao udaranje temelja za pretkampanju za Pantovčak, s ljevice, desnice i s centra sugerira da - odustane. Da ni ne pokuša; jer da će time uništiti ikakve šanse lijevog centra za smjenu Grabar-Kitarović, da bi mu bilo bolje da proba s izborima za Europarlament nego da riskira poraz, da bi za Hrvatsku bilo totalno uništenje da se na njeno makar uglavnom simbolično čelo vrati predsjednik navodno katastrofalne loše Vlade, kako je sadašnji pad SDP-a njegova politička ostavština, fabulira se kako je "promijenio retoriku" i skrenuo udesno u temama odnosa prema Europskoj uniji i kako na taj način želi pecati i državotvorno tvrđe birače... Posebno je dirljivo kad Zlatko Komadina ustvrdi kako ne vidi s kojim bi kredibilitetom u predsjedničke izbore išao onaj koji je posljednja dva izlaska na birališta izgubio.

Radi se, redom, o glupostima.

Prvo, između dva izlaska na izbore (a za onaj iz 2015. je i sam Komadina tvrdio da je SDP bolje prošao od HDZ-a) je Milanović izišao i na unutarstranačke izbore. Koje je dobio. Uvjerljivo. Protiv Komadine.

Zatim, Milanović je, što god tko mislio o tome, prema EU oduvijek imao sličan odnos; "milijun" puta je naglasio kako je dovoljno ovoliko EU koliko imamo sad, nikako više od toga, ušao je u (pogrešan i nepotreban) sukob s Bruxellesom oko "lex Perković" jer je smatrao (s pravom) nepravednim odnos starih i novih članica prema Europskom uhidbenom nalogu i nikad nije pokazivao preveliko impresioniranost "Bruxellesom" kao vrhovnim političkim autoritetom.

To, jasno, ne mora (niti jest) svačije političko stajalište. Isto kao što bi, vjerojatno, mnoštvo tadašnjih birača SDP željelo za kandidata za predsjednika nekoga tko ima više sluha za probleme onih koji žive od svog rada. Ali, drugarice i drugovi - u čemu je problem? Neka se netko takav kandidira i nadjača Milanovića - pa bar se predsjednički izbori vrte u dva kruga. A onda neka traži (izglednu) Milanovićevu podršku u drugom krugu protiv (vjerojatno) Grabar-Kitarović.

A vi, dame i gospodo, s desnice - u čemu je problem? Pa nije vrag da ste se prepali serijskog gubitnika i premijera najlošije Vlade u povijesti Univerzuma? Pa po vama čovjek neće skupiti ni pet-šest posto glasova, barem toliko - da mu se ne smiju u birtiji.

Pustite čovjeka da se kandidira, ako hoće.

Pa ga onda - pobijedite; crveni, plavi, žuti, koji god...

To navodno nije neki problem.

Čemu onda tolika strka?

Čemu - strah od Milanovića?

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka