Nemoguće je zamisliti makar i najpovršniju kroniku razdoblja Vlade (prve?) Zorana Milanovića, a da u njoj posebno mjesto ne dobije priča o takozvanom (i pogrešno nazvanom) »lex Perković«, zakonu koji je svečarskom raspoloženju ulaska u EU donio nekoliko zrnaca gorčine i cijelu juhu goleme, spektakularne političko-medijske histerije. 

  Ako je suditi po komentarima većine opinion-makera, te političkom narativu koji odjekuje društvenim mrežama, to će biti jedna od glavnih točaka kojima će se objašnjavati gubitak vjere u Vladu koalicije predvođene SDP-om i Zorana Milanovića kao političkog lidera. Sukob s Europskom komisijom oko zakona koji regulira primjenu Europskog uhidbenog naloga bit će ona razdjelnica nakon koje se pokazalo da Milanović nije »čitav« i da mu se (gotovo) nitko nije usudio usprotiviti u suludom sukobu s EK koji je zemlji uništio vjerodostojnost, a SDP-u šanse na narednim izborima.

  Naravno, kao i gomila stvari koje se u današnjoj hrvatskoj javnosti »znaju« (primjerice, teza o gospodarskoj krizi koja traje prvenstveno zbog nesposobnosti hrvatske vlasti) i ovo shvaćanje o posljedicama priče oko »lex Perkovića« ne samo da nije točno, već je potpuno pogrešno i grabi u suprotnom smjeru od onog što se doista dogodilo u stvarnosti. Sukob s EK, zapravo prije svih s tadašnjom povjerenicom za pravosuđe Viviane Reading, danas je potpuno jasno, nije imao ama baš nikakve posljedice na status Hrvatske u Bruxellesu, niti na odnose Hrvatske s Njemačkom. Štoviše, histerija oko »sankcija Hrvatskoj«, osim što nije imala veze sa stvarnom opasnošću, nije značajno okrznula ni rejting SDP-a, a jedinu realnu političku posljedicu imala je u tome da su je Milanovićevi stranački oponenti iskoristili kako bi, neuspješno, pokušali uzdrmati njegovu poziciju u SDP-u.

  Ukratko, priča o »lex Perkoviću« je sjajna slika medijsko-političke Hrvatske s početka drugog desetljeća ovog stoljeća: toliko spinova, pogrešnih zaključaka, slučajnog i namjernog ignoriranja stvarnosti, kršenja zakona ove zemlje od strane najviših sudskih autoriteta – nemoguće je pronaći na bilo kojoj drugoj temi.

Najboljih pola godine za SDP

Brojke je teško osporiti. Rejting SDP-a je u pola godine koliko je trajala priča o Perkoviću, Mustaču, Viviene Reding i »iracionalnom sukobu« Zorana Milanovića s Bruxellesom, dakle, od lipnja do prosinca 2013. godine zapravo imao najboljih pola godine u pet dosad proteklih šestomjesečnih razdoblja Kukuriku vlasti. Preciznije: u toj, drugoj polovici 2013. godine, po podacima iz redovne političke ankete »Cro demoskop«, SDP je izgubio tek 0,7 postotnih bodova biračke podrške. Da je tako bilo i u pet ostalih šestomjesečnih razdoblja, parlamentarni izbori naredne godine izgledali bi tek kao formalna potvrda drugog mandata za ekipu Zorana Milanovića.

  Ali nije.

  U vremenima kad nije bilo »lex Perkovića«, SDP-u je rejting tonuo neopisivo brže: u prvoj polovici 2012. godine izgubili su tri postotna boda, nakon toga još dva. Prvih šest mjeseci 2013. godine SDP-ov rejting je otkliznuo za dodatnih 2,1 postotni bod, pa onda, u vrijeme »iracionalnog sukoba« za 0,7, da bi se u prvoj polovici tekuće godine, sa sukobom Linić-Milanović, te slučajevima Merzel i Sabo strmoglavio za rekordnih 4,3 postotna boda u odnosu na prijašnje razdoblje.

  Naravoučenije: priča o Europskom uhidbenom nalogu, udbaškim ubojstvima i tvrdoglavom premijeru praktički nije ni okrznula stranački rejting. »Lex Perković«, jednostavno, nije naškodio SDP-u.

  Barem ne po biračkoj potpori – drugačije stvari stoje u teže mjerljivoj kvaliteti odnosa u stranci. Javni sukob koji je eksplodirao s nepotrebnim isključenjem Aleksandre Kolarić i početkom javnog »hladnog rata« na relaciji Picula-Milanović, uzburkao je stranku, pokazao opasno neslaganje o temeljnim pitanjima, ali i nedostatak hrabrosti da se o tim istim neslaganjima javno polemizira s predsjednikom SDP-a. Ukratko, pripremljen je teren za daljnje trovanje unutarstranačkih odnosa koje je eksplodiralo u Milanovićevom obračunu s Linićem i Linićevom obračunu s Milanovićem, te fantomskom najavom kandidature Zlatka Komadine za mjesto šefa stranke (ali ne i Vlade) nekad, jednom u budućnosti.

»Sankcije! Sankcije!«

Sama suština pravosudne i političke priče o zakonu kojim se regulira provođenje europskog uhidbenog naloga beskrajno je jednostavna. Njene posljedice, međutim, beskrajno su opasne.

  Iako su domaći mediji ciktali o sankcijama Hrvatskoj i narušavanju vjerodostojnosti, radilo se o uobičajenom natezanju Komisije i članice koja ne poštuje zajednička pravila. Svaki mjesec po Europi ima na desetke takvih slučajeva. Nakon što je kompromis postignut, isti tren je cijela priča zaboravljena. Hrvatska, naravno, nije trpila nikakve posljedice činjenice da je ušla u klinč s EK, niti je njena pozicija danas imalo ugrožena zbog priče o »lexu«.

HDZ-ovi fanovi u togama

Ono što je toksična posljedica cijele priče je potpuno razotkrivanje domaćeg sudstva. Šef županijskog suda u Zagrebu, Ivan Turudić, ovog ljeta se i političkim interviewom potpuno razotkrio kao odani fan (desne) opozicije, za što mu nije pala ni dlaka s glave, iako su politika i sudstvo, jasno, nespojivi. A kako bi ga netko i kaznio kad domaće pravosuđe, da bi napakostilo Milanoviću i lijevoj vlasti, ne provodi zakone vlastite zemlje i odlučuje o izručenju Perkovića i Mustača suprotno onom što piše u zakonu i suprotno pravnoj praksi cijele EU.

  Za nedjelo za koje Njemačka optužuje dvojicu bivših udbaša po domaćem zakonu je nastupila zastara. No, vrhovna hrvatska sudska tijela odlučila su da domaće zakonodavstvo u ovom slučaju nije bitno; potpuno suprotno praksi sudova u svih ostalih 27 članica EU. Da poniženje bude još veće, nekako u isto vrijeme, Njemačka je odbila dva izručenja Hrvatskoj u slučajevima gospodarskog kriminala. Zbog zastare.

  Stoga bi Vlada u fokus javnosti čim prije trebala ispuniti dana obećanja i vratiti priču o »lex Perkoviću« u fokus javnosti – na način da konačno donese vjerodostojno tumačenje Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije kako bi onemogućila daljnje kršenje zakona i diskriminaciju domaćih osumnjičenika. Sam Milanović, pak, morao bi ispuniti svoje obećanje da će unutar EU pokrenuti priču o tome da se ili 2002. godina ukine ili uvede u svim članicama kao granica na kojoj se (ne) primjenjuje europski uhidbeni nalog.

  Nema nikakve sumnje da će oporba i mediji u tom slučaju prema Banskim dvorima ispaljivati bijesne plotune o »bavljenju nebitnim stvarima«, Udbi i »udaru na sudstvo«, no ova Vlada i njen predsjednik jednostavno te poteze duguju vlastitoj vjerodostojnosti.