Zbog čega bi bilo dobro da netko sudskim putem zatraži vraćanje osnovice sa sadašnjih 5.108,84 kune na 5.415,37 kuna što je porast od šest posto? Zbog toga da Vlada shvati da to što su priznali postojanje Sporazuma i postojanje duga prema zaposlenima u javnim i državnim službama nije dovoljno i da bi sindikate koji im sjede preko puta stola, ali i sve ostale, trebali ozbiljnije shvatiti
Bilo bi dobro da netko od zaposlenih u javnim ili državnim službama tuži državu. Istina, tužba se možda već i dogodila, a da za nju ne znamo. Ta mogućnost postoji ukoliko je netko od nečlanova sindikata odlučio testirati snagu Sporazuma kojeg su postigli sindikati za svoje članstvo, ali i nečlanove.
Sindikati, adut – potpisani dokument kojeg mogu utužiti u roku od pet godina – imaju u rukama. Punomoći članstva počet će prikupljati kada osjete da je najbolji trenutak, jer nemaju što izgubiti. Mogu samo dobiti jer će u slučaju sudskih tužbi poslodavac imati veću štetu.
Zbog čega bi bilo dobro da netko sudskim putem zatraži vraćanje osnovice sa sadašnjih 5.108,84 kune na 5.415,37 kuna što je porast od šest posto? Zbog toga da Vlada shvati da to što su priznali postojanje Sporazuma i postojanje duga prema zaposlenima u javnim i državnim službama nije dovoljno i da bi sindikate koji im sjede preko puta stola, ali i sve ostale, trebali ozbiljnije shvatiti.
Priznati problem i onda ga gurnuti pod tepih i istovremeno izazivati sindikate nemuštim najavama promjena radnog zakonodavstva, doista nije neki put koji može jamčiti ikakav dogovor. No, bilo bi dobro i da se sindikati ili dio sindikata liši opijenosti formom iza koje sadržaja nema. Činjenica da su dva puta vidjeli predsjednika Vlade i s njim, kako bi to predsjednik vlade rekao – komunicirali – ama baš ništa ne znači za socijalni dijalog.
Pitanje je, međutim, želi li Vlada uopće ikakav dogovor sa sindikatima, dogovor koji sindikatima javnih i državnih službi, ako ćemo pravo, nije potreban. Sporazum je tu, dospio je i tu nema neke priče osim da ga treba realizirati. No, sindikati su pokazali dobru volju za moguće odgode realizacije Sporazuma znajući krvnu sliku proračuna. A tu dobru volju Vlada iskorištava što dijelom sindikatima odgovara, jer je vrijeme na njihovoj strani.
No, iz svega što se proteklih tjedana događalo, čini se da su koalicijskoj vladi sindikati samo neko opterećenje kojeg bi najrađe zaboravili. Vjerojatno bi rado zaboravili početničko busanje u prsa i zaklinjanje na socijalni dijalog koji valja dići na višu razinu. Odavno je ta socijalna idila otišla u vjetar. Njen stvarni krah zbio se prošlog tjedna kada je potvrđeno da je sazivanje sastanka sa sindikatima doista bilo aprililili.
Da razgovora o Sporazumu neće biti u Vladi su znali tri dana ranije, ali im nije bilo na umu o tome izvjestiti sindikate. Učinili su to tek nakon sindikalnih, a i novinarskih poziva. Pa su pritom pokazali i da ne znaju s kim pregovaraju. Naime, Vlada je javnost informirala o odgađanju sastanka pregovaračkog odbora Vlade i “predstavnika sindikalnih središnjica javnih službi”. Sindikati javnih i državnih službi s kojima pregovara nisu sindikalne centrale nego sindikati koji su udruženi u neku od sindikalnih centrala.
Na dan neodržanog sastanka, iz izvora bliskog potpredsjedniku Vlade i njenom glavnom pregovaraču Boži Petrovu, pak, izašla je najava ukidanja plaćene polusatne pauze njenog proširenja na jedan neplaćeni sat, iz čega proizlazi da bi dnevno radno vrijeme trajalo devet umjesto osam sati. I gle čuda, to bi izvor blizak Petrovu dogovarao sa sindikatima s kojima razgovara o Sporazumu. To pokazuje kako u Vladi pojma nemaju s kim i o čemu mogu pregovarati.
Bez promjene Zakona o radu, satnica se ne može podizati u kolektivnim ugovorima, a o ZOR-u se razgovara na drugim razinama. Najava izvora bliskog potpredsjedniku Vlade nije neutemeljena, premda je žustro demantirana.
Očito, jer je bila malo preuranjena jer ne treba zaboraviti da je iz postizbornih dogovora bilo jasno da i MOST i Domoljubna koalicija imaju želju rastočiti sve što rastočiti dade na tržištu rada. Naravno, pod uvjetom da se suradna (a ne koalicijska!) vlada unutar sebe uspije dogovoriti.
A koliko jedni drugima vjeruju jasno je i iz podatka da su se vladini pregovarači (u slučaju državnih i javnih službi) dogovorili da uvijek i svi trebaju sudjelovati na sastancima sa sindikatima. Pa, ako nekog člana pregovaračkog tima nema, nema ni sastanka.
Tako je to barem predstavila ministrica Uprave koja je na aprililii preuzela ulogu koju bi trebalo imati ministarstvo rada i mirovinskog sustava, govoreći o tome zašto su pregovori s javnim i državnim službama otkazani. A resorno ministarstvo, oglasilo se tek jer su ih novinari nešto pitali.
Pod svijećama burze rada Gabrijele Galić
Aprilili socijalni dijalog
Gabrijela Galić
04. travanj 2016 15:05
NL arhiva
Zbog čega bi bilo dobro da netko sudskim putem zatraži vraćanje osnovice sa sadašnjih 5.108,84 kune na 5.415,37 kuna što je porast od šest posto? Zbog toga da Vlada shvati da to što su priznali postojanje Sporazuma i postojanje duga prema zaposlenima u javnim i državnim službama nije dovoljno i da bi sindikate koji im sjede preko puta stola, ali i sve ostale, trebali ozbiljnije shvatiti
Bilo bi dobro da netko od zaposlenih u javnim ili državnim službama tuži državu. Istina, tužba se možda već i dogodila, a da za nju ne znamo. Ta mogućnost postoji ukoliko je netko od nečlanova sindikata odlučio testirati snagu Sporazuma kojeg su postigli sindikati za svoje članstvo, ali i nečlanove.
Sindikati, adut – potpisani dokument kojeg mogu utužiti u roku od pet godina – imaju u rukama. Punomoći članstva počet će prikupljati kada osjete da je najbolji trenutak, jer nemaju što izgubiti. Mogu samo dobiti jer će u slučaju sudskih tužbi poslodavac imati veću štetu.
Zbog čega bi bilo dobro da netko sudskim putem zatraži vraćanje osnovice sa sadašnjih 5.108,84 kune na 5.415,37 kuna što je porast od šest posto? Zbog toga da Vlada shvati da to što su priznali postojanje Sporazuma i postojanje duga prema zaposlenima u javnim i državnim službama nije dovoljno i da bi sindikate koji im sjede preko puta stola, ali i sve ostale, trebali ozbiljnije shvatiti.
Priznati problem i onda ga gurnuti pod tepih i istovremeno izazivati sindikate nemuštim najavama promjena radnog zakonodavstva, doista nije neki put koji može jamčiti ikakav dogovor. No, bilo bi dobro i da se sindikati ili dio sindikata liši opijenosti formom iza koje sadržaja nema. Činjenica da su dva puta vidjeli predsjednika Vlade i s njim, kako bi to predsjednik vlade rekao – komunicirali – ama baš ništa ne znači za socijalni dijalog.
Pitanje je, međutim, želi li Vlada uopće ikakav dogovor sa sindikatima, dogovor koji sindikatima javnih i državnih službi, ako ćemo pravo, nije potreban. Sporazum je tu, dospio je i tu nema neke priče osim da ga treba realizirati. No, sindikati su pokazali dobru volju za moguće odgode realizacije Sporazuma znajući krvnu sliku proračuna. A tu dobru volju Vlada iskorištava što dijelom sindikatima odgovara, jer je vrijeme na njihovoj strani.
No, iz svega što se proteklih tjedana događalo, čini se da su koalicijskoj vladi sindikati samo neko opterećenje kojeg bi najrađe zaboravili. Vjerojatno bi rado zaboravili početničko busanje u prsa i zaklinjanje na socijalni dijalog koji valja dići na višu razinu. Odavno je ta socijalna idila otišla u vjetar. Njen stvarni krah zbio se prošlog tjedna kada je potvrđeno da je sazivanje sastanka sa sindikatima doista bilo aprililili.
Da razgovora o Sporazumu neće biti u Vladi su znali tri dana ranije, ali im nije bilo na umu o tome izvjestiti sindikate. Učinili su to tek nakon sindikalnih, a i novinarskih poziva. Pa su pritom pokazali i da ne znaju s kim pregovaraju. Naime, Vlada je javnost informirala o odgađanju sastanka pregovaračkog odbora Vlade i “predstavnika sindikalnih središnjica javnih službi”. Sindikati javnih i državnih službi s kojima pregovara nisu sindikalne centrale nego sindikati koji su udruženi u neku od sindikalnih centrala.
Na dan neodržanog sastanka, iz izvora bliskog potpredsjedniku Vlade i njenom glavnom pregovaraču Boži Petrovu, pak, izašla je najava ukidanja plaćene polusatne pauze njenog proširenja na jedan neplaćeni sat, iz čega proizlazi da bi dnevno radno vrijeme trajalo devet umjesto osam sati. I gle čuda, to bi izvor blizak Petrovu dogovarao sa sindikatima s kojima razgovara o Sporazumu. To pokazuje kako u Vladi pojma nemaju s kim i o čemu mogu pregovarati.
Bez promjene Zakona o radu, satnica se ne može podizati u kolektivnim ugovorima, a o ZOR-u se razgovara na drugim razinama. Najava izvora bliskog potpredsjedniku Vlade nije neutemeljena, premda je žustro demantirana.
Očito, jer je bila malo preuranjena jer ne treba zaboraviti da je iz postizbornih dogovora bilo jasno da i MOST i Domoljubna koalicija imaju želju rastočiti sve što rastočiti dade na tržištu rada. Naravno, pod uvjetom da se suradna (a ne koalicijska!) vlada unutar sebe uspije dogovoriti.
A koliko jedni drugima vjeruju jasno je i iz podatka da su se vladini pregovarači (u slučaju državnih i javnih službi) dogovorili da uvijek i svi trebaju sudjelovati na sastancima sa sindikatima. Pa, ako nekog člana pregovaračkog tima nema, nema ni sastanka.
Tako je to barem predstavila ministrica Uprave koja je na aprililii preuzela ulogu koju bi trebalo imati ministarstvo rada i mirovinskog sustava, govoreći o tome zašto su pregovori s javnim i državnim službama otkazani. A resorno ministarstvo, oglasilo se tek jer su ih novinari nešto pitali.