Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
19. rujna 2019.
OPĆA PRAKSA

blog TIHOMIR PONOŠ Snažan zalog za rat je to što ga nitko ne želi - ni Iran, ni SAD

Reuters
Reuters
Autor:
Objavljeno: 20. lipanj 2019. u 18:46 2019-06-20T18:46:05+02:00

Prije četiri godine, u ljeto 2015. svijet se mogao gledati kroz koliko-toliko šarene oči. Recesija, najpogubnija od Velike ekonomske krize koja je izbila 1929. godine, je bila prošlost, Brexit još nije postojao, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država nije bio Donald Trump, velesile međusobno nisu vodile trgovinske ratove, a u srpnju je postignut međunarodni dogovor nazvan Zajednički sveobuhvatni akcijski plan šest država s Iranom o nuklearnom programu te države. Jest, u tim šarenim očima bilo je i mnogo crvene, krvave boje, a davala je tada još snažna Islamska država, u Siriji je bjesnio građanski rat, veći dio afričkog sjevera bio je nestabilan.
Upravo je nuklearni sporazum s Iranom bio onaj događaj koji je budio nadu. Bila je to poželjna politička trgovina. Iran je odustao od svog nuklearnog sporazuma, pristao je smanjiti ga i podvrgnuti se kontroli Međunarodne agencije za atomsku energiju, zauzvrat su mu ukinute sankcije uvedene upravo zbog tog programa. Iran je ponovno postao dio međunarodne, poglavito ekonomske, zajednice. Ukinute su mu sankcije, odmrznuta je golema imovina, vraćen je u međunarodni sustav plaćanja. Svi su hitali u Teheran ne bi li sklapali lukrativne ugovore s državom koja je trebala obnavljati mnogo toga što je bilo zapušteno uslijed dugogodišnjih, za državu iscrpljujućih sankcija, od naftne i plinske infrastrukture, zračne flote, automobilske industrije. Sklapani su ugovori vrijedni milijarde, pa i desetke milijarda dolara. Nuklearni sporazum međunarodnoj je zajednici trebao jamčiti mnogo manje nestabilnosti, a Teheran u znatnoj mjeri eliminirati kao uzročnika nestabilnosti.

Četiri godine kasnije sporazum koji je na kladionicama visoko kotirao kao mogući povod za dodjelu Nobelove nagrade za mir je praktički propao, a do konca mjeseca bi mogao biti i pokopan. Dovoljna je bila jedna kadrovska promjena, ona u Bijeloj kući. Donald Trump je u svibnju prošle godine unilateralno povukao Sjedinjene Države iz sporazuma, iako inspekcije Međunarodne agencije za atomsku energiju nisu registrirale ni jedno iransko kršenje sporazuma. Nakon toga preostalih pet potpisnica (Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Kina i Rusija) nastoje održati sporazum na životu, posebno one potpisnice koje su ujedno i članice Europske unije. Međutim, Trump nije samo povukao Sjedinjene Države iz sporazuma. Odlučio je nametnuti sankcije onima koji će i dalje surađivati s Iranom, prodavati mu robu za koju SAD smatraju da se Teheranu ne smije prodavati, kupovati od njega robu za koju SAD smatraju da se od Irana ne smije kupovati. U svibnju ove godine propast sporazuma bila je jasna - Trump je odlučio pokušati svesti iranski izvoz nafte na nulu. Jasno je da time želi ekonomski oslabiti režim u državi čija se ekonomija, a posebno životni standard, još nije oporavila od dugogodišnjih sankcija. Jasno je i da se zapravo radi o glavi iranskom režimu, a žrtva toga, bude li ih, vjerojatno neće biti vrhovni vođa Ali Hamnei, nego politika umjerenog predsjednika Hasana Rohanija. On je na sredini drugoga mandata i moguće je da će američki potezi Irance radikalizirati toliko da na sljedećim izborima izaberu nekog novog ekstrema kakav je bio Mahmud Ahmadinedžad, a čini se da bi takav tip predsjednika više odgovarao Trumpu nego netko koliko-toliko umjeren.

Trumpove političko-ekonomske akcije u Teheranu su izazvale reakcije. Teheran je najavio da će do kraja lipnja prekršiti jedno od najvažnijih ograničena postignutih 2015. godine, ono o ograničenju zaliha uranijeva heksafluorida. Odluči li Teheran tako, a sve ide prema tome, sporazum iz 2015. će i službeno propasti. Velika Britanija, Francuska i Njemačka sporazum još uvijek pokušavaju spasiti, čini se ne više pretjerano energično, ali pitanje je želi li ga spasiti Teheran. Propast sporazuma za Iran znači vraćanje sankcija koje je UN suspendirao. To nije najveći problem, baš kao ni golemi poslovni ugovori koji su već propali. Najveću zebnju izaziva zveckanje oružjem. Od početka svibnja u Perzijskom zaljevu napadnuto je šest tankera, u dva navrata bespilotnim su letjelicama napadnuta postrojenja za vađenje nafte u Saudijskoj Arabiji. Sjedinjene Države te napade pripisuju Iranu, dapače uvjerene su da su u pravu. Iran doista ima sva potrebna znanja, vještine i opremu za izvođenje tako kompleksnih diverzantskih operacija, ali Teheran negira svoju umiješanost u bilo koji od tih napada. A riječ je o napadima na tankere na za naftu najvažnijem svjetskom pomorskom pravcu. Ono što posebno brine jest to što obje strane - i Iran i SAD - govore da ne namjeravaju ratovati. Nije pravilo, ali iskustvo uči da što se češće govori da se ne želi ratovati, vjerojatnost da se zarati raste.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.