Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 13° 1
Sutra: 13° 13° 1
17. studenoga 2019.
Opća praksa

blog TIHOMIR PONOŠ Predsjednica - velika rekonstruktorica hrvatske povijesti

Foto Goran Kovačić / PIXSELL
Foto Goran Kovačić / PIXSELL
Autor:
Objavljeno: 9. listopad 2019. u 17:44 2019-10-09T17:44:41+02:00

Ne radi se o reviziji, nego o rekonstrukciji povijesti, a tom se rekonstrukcijom fabricira potpuno nova, sve mučeničkija i sve patničkija hrvatska povijest i povijest Hrvata, od inflacije diktatura i totalitarnih režima, guranja Hrvatske iza željezne zavjese, pa sve do toga, kako je predsjednica izjavila u Krapini, da se nije smjela spomenuti Hrvatska

Političari često vole govoriti o povijesti, ali i počesto govore da povijest treba prepustiti povjesničarima. Povjesničari su ti koji bi, iz vizure političara, trebali razrješavati povijesne dvojbe iako u pravilu nije riječ o dvojbama, tek o običnim moralnim sudovima o zloći i krvoločnosti nekog režima za koje doista ne treba stručno znanje povjesničara.

Političari, pak, kada govore o prošlim vremenima često posežu za revizionizmom. Nije revizija povijesti ništa neobično, nije to nešto što je nužno strašno, dapače, to je nešto što spada u opis posla povijesne znanosti i povjesničara.

Vjerojatno najpoznatiju i najdalekosežniju reviziju među hrvatskim povjesničarima je prije pedesetak godina izvršila Nada Klaić revidirajući uvelike ranosrednjovjekovnu hrvatsku povijest ili razdoblje 16. stoljeća i seljačkih buna.

Međutim, političari se bave poviješću zbog toga da bi je prilagodili svojim potrebama u sadašnjosti (i, ako je ikako moguće, pokušali uspostaviti nadzor nad budućnošću). Prvakinja u toj disciplini u Hrvatskoj je predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović koja ne preza od falsificiranja povijesti.

Svrha je njenih istupa prikazati hrvatsku povijest, posebno 20. stoljeća, isključivo kao grozomorno patničku, a kada je povijest grozomorno patnička i na koncu takve povijesti je suverena i samostalna hrvatska država, onda je jasno da su oni koji su zaslužni za njezino stvaranje i očuvanje ljudi posebnog kova jer nas oni čuvaju od zlehudog ponavljanja povijesnih užasa.

U najnovijem povjesničarskom istupu izrečenom (ili napisanom, jer dio je intervjua odrađen e-mailom) u intervjuu za Večernji list predsjednica Republike govorila je o tome kako Hrvatska mora mnogo toga nadoknaditi, mnogo toga u usporedbi s nekim zemljama sretnije, mirnije i manje patničke povijesti, kako bi postala uspješnija država.

Nije se htjela vraćati na »strašne demografske, materijalne i druge gubitke od 15. do kraja 17. stoljeća« (koji u dugom trajanju uopće nisu sporni, i ne samo u Hrvatskoj, uslijed prodora Turaka).

Zadržala se na 20. stoljeću, »u kojemu primjerice Švicarska nije imala nijedan rat, a mi smo proživjeli tri razorna rata, nekoliko diktatura i tri totalitarna režima«. Odakle, iz koje to ropotarnice povijesti izranjaju najednom tri totalitarna režima?

I nije to sve, nego je njima pridodala i nekoliko diktatura. Za ona dva totalitarna režima znamo, iako bi se o ustaškom moglo raspravljati je li bio u svakom elementu totalitaran ili je primarno bio koljačka diktatura.

Ali, odakle treći? Na što je mislila kada je izrijekom spomenula »tri totalitarna režima«? Nije valjda mislila na austrougarsku dionicu povijesti. Nju se ionako bespotrebno glorificira, svodi na ostarjelog cara koji šeće Opatijom, mozart kugle i valcere, plaće koje su svima stizale uredno (Krleža bi rekao »beriva su sigurna, oko prvog u mjesecu«) i sve je navodno odlično funkcioniralo. Bit će da nije mislila ni na razdoblje prve, monarhističke Jugoslavije.

Prvo razdoblje te države (kada se država zvala Kraljevina SHS) ne može se podvesti čak ni pod diktaturu. Postojalo je nekakvo višestranačje, postojao je nekakav parlamentarizam koji je, na koncu, priznao i Stjepan Radić. Razdoblje od 1929. godine ne može se svrstati pod totalitarizam.

On je službeno, poodavno, prije više od 80 godina verificiran kao razdoblje diktature kralja Aleksandra. Nakon toga slijedi razdoblje ustaškog, pa komunističkog režima, i tu nekako dolazimo do dva totalitarizma, a još uvijek smo na samo jednoj (a ne nekoliko) diktaturi.

Dakle, preostalo nam je posljednjih deset godina 20. stoljeća, razdoblje od propasti onog drugog totalitarizma, obojenog crveno, a nije valjda da je predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović, do izbora za predsjednicu 2015. godine lojalna članica Hrvatske demokratske zajednice, to razdoblje u kojem se ostvarila cjelokupna svrha hrvatske povijesti iz viđenja utemeljitelja HDZ-a Franje Tuđmana, a to je stvaranje hrvatske države (s u to doba ipak usputnim demokratski legitimiranim višestranačkim poretkom) svrstala u jednu od »nekoliko diktatura« ili u »treći totalitarni režim«.

Moguće je da je predsjednica Republike naprosto, ne prvi put kada govori o povijesti, nešto »pobrkala«. No, mnogo je toga što prelazi preko njenih usana, a tiče se hrvatske povijesti, a da bi se ono što je kazala u intervjuu Večernjem listu smatralo slučajnošću.

Ne radi se o reviziji, nego o rekonstrukciji povijesti, a tom se rekonstrukcijom fabricira potpuno nova, sve mučeničkija i sve patničkija hrvatska povijest i povijest Hrvata, od inflacije diktatura i totalitarnih režima, guranja Hrvatske iza željezne zavjese, konfabuliranja o jogurtu, pa sve do toga da se, kako je nedavno predsjednica izjavila u Krapini, nije smjela spomenuti Hrvatska. Kolikogod malo znala o povijesti Hrvata, predsjednica je utjecajna.

Ona logikom svoje pozicije stalno drži mikrofon u ruci, a svojom rekonstrukcijom povijesti nastoji u političkoj svijesti izgraditi novu hrvatsku povijesnu zgradu sazdanu na falsifikatima, ali sve za patničku prošlost jer ona opravdava svaku nevolju sadašnjosti.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.