Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 9° 1
Sutra: 9° 9° 1
10. prosinca 2018.
Opća praksa

TIHOMIR PONOŠ Hajde da se i nama nešto lijepo desi

Foto Reuters
Foto Reuters
Autor:
Objavljeno: 18. srpanj 2018. u 13:25 2018-07-18T13:25:57+02:00

Mjesec dana sreće, radosti i zadovoljstva nije malo, dapače. Trenutak ugode neće trajati još dugo

U filmu »Balkanski špijun« Ilija Čvorović (glumi ga Danilo Bata Stojković) kaže »hajde da se i nama nešto lijepo desi«. To kaže svojoj supruzi Danici (glumi ju Mira Banjac) nakon što ga je ona obavijestila da je njihova kći (glumi ju Sonja Savić) dobila posao. Za njih je to bila potpuno neočekivana, iznenadna i iznenađujuća, lijepa vijest. Na tragu te neočekivanosti, iznenađenja i lijepe vijesti, naravno u kombinaciji s ushitom zbog rezultata postignutog u globalnom najpopularnijem sportu koji kod ljudi snažno aktivira emocije, može se tumačiti i 550.000 ljudi (policijska procjena) na zagrebačkim ulicama i trgovima na dočeku nogometne reprezentacije. Bilo je realno očekivati mnoštvo ljudi, bilo je realno očekivati da će na Trgu bana Jelačića i uz trasu kojom je prolazio autobus biti šesteroznamenkasti broj ljudi, ali da će ih (nas) biti 550.000 nitko nije očekivao.

Proteklih nekoliko godina stanovnici Hrvatske ne mogu uživati u blagodatima lijepih i ugodnih događaja. Jest, u nečemu se i napredovalo, nije sve crno ni beznadežno kako se možda i prečesto prikazuje. Premijer Andrej Plenković i ministar financija Zdravko Marić pohvalili bi se makroekonomskom stabilnošću, suficitom proračuna, poboljšanjem kreditnog rejtinga, padom nezaposlenosti, ali proteklih godina dominirale su pesimistične teme koje su dovele do rasprave o tome izumire li, što zbog negativnih demografskih trendova, što zbog iseljavanja (uzorkovanog i ekonomskim razlozima, ali i atmosferom u društvu), nacija. Koprcali smo se u blatu ludila i suludosti, prošle godine solidna energija utrošena je na besmislenu raspravu o tome je li »za dom spremni« ustaški pozdrav ili nije (jest, ustaški je), ove godine (a počelo je prošle) silna se rasprava vodila o rodnoj ideologiji u svjetlu ratifikacija Istanbulske konvencije, pa je jedna, ratifikaciji protivna, strana pokušala nametnuti cijeli niz nebuloza (poput slobodnog obavljanja nužde u WC-u po izboru) koje niti pišu u Konvenciji niti se o tome uopće radi.

Svemu tome treba pridodati i političku nestabilnost u posljednjih nekoliko godina na koju Hrvati naprosti nisu navikli. Vlade su u ovoj zemlji bile stabilne. A onda se prije tri godine politički poredak, kao bitna okosnica stabilnosti Hrvatske, počeo urušavati. Jedna je Vlada (ona zaboravljenog Tihomira Oreškovića) jedva sklopljena, a za njenu demontažu trebalo je tek nešto malo više vremena nego za njeno montiranje. Druga, ova Andreja Plenkovića, je sedam mjeseci nakon što je potvrđena u Saboru bila na rubu propasti. Svemu tome treba pridodati frustracije izazvane borbom protiv korupcije gdje niz važnih sudskih procesa nakon godina sudovanja ne završava, osjećaj besperpektivnosti, srozavanje standarda ljudskih prava, pogoršanu atmosferu u društvu prema raznim manjinama, sve izraženiju podjelu unutar hrvatskog korpusa na dobre i loše Hrvate, pri čemu su oni dobri obično oni koji su jako desno i nastoje nametnuti svoj svjetonazor (pa i doborm dijelu onih koji su samo desno), a druge svrstati u udbaše i Jugoslavene iliti izdajice.

U takvoj atmosferi sport je ostao jedno od rijetkih utočišta radosti (prisjetimo se samo uspjeha sportaša na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru prije dvije godine). U stvaranju takve atmosfere svoj je doprinos dao i nogomet, a stanje u hrvatskom nogometu i Hrvatskom nogometnom savezu opisivalo se imenicom »močvara« (u značenju u kojem se nije htjelo asocirati na vrijedna, ugrožena i zaštićena staništa). Pred istražiteljima i sucima zbog kriminala su se izmjenjivali nogometni suci, dužnosnici, igrači, ponešto je od toga pravomoćno završeno, ponešto čeka drugostupanjsku presudu (koju je, očito, lakše čekati u Bosni i Hercegovini), a ponešto tek čeka, poput sumnje u lažno svjedočenje. Utakmice reprezentacije postale su izvorište navijačkih skandala, mjesto obračuna s omraženim vodstvom HNS-a, zapravo snažno politizirani događaji. I onda se dogodilo to nešto lijepo, nešto iznenađujuće ugodno, nešto zbog čega su se ljudi masovno radovali i što je potrajalo više od mjesec dana. Mjesec dana sreće, radosti i zadovoljstva nije malo, dapače. Trenutak ugode neće trajati još dugo. Svi problemi su ostali, mogao ih je, tko je htio vidjeti i na dočeku nogometaša, primjerice u liku pognute starice koja je marljivo skupljala odbačene prazne boce i limenke. Za nju je doček nogometaša bio poslovna prilika, za ostale njen je lik mogao biti podsjetnik na stvarnost svakodnevice.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka