Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
19. studenoga 2019.
Opća praksa

blog TIHOMIR PONOŠ Batina nadbiskupa Hranića

Foto Patrik Macek/PIXSELL
Foto Patrik Macek/PIXSELL
Autor:
Objavljeno: 19. prosinac 2018. u 18:19 2018-12-19T18:19:49+01:00

Nadbiskupu koji sjedi na stolici na kojoj je sjedio Josip Juraj Strossmayer neprihvatljivo je da netko trpi nasilje samo zato što ima »takve«, dakle homoseksualne, sklonosti, i onda slijedi zloguki nastavak: »osim ako to baš prakticira u javnosti i izaziva tu istu javnost, onda to mogu – ne odobravam – ali mogu razumjeti«

Ništa nije tako lako nego razumjeti nasilje u Hrvatskoj. Objasnio nam je to nadbiskup đakovačko-osječki Đuro Hranić na svom susretu s novinarima u đakovačkom Nadbiskupskom domu, a o tom nas je susretu iscrpno izvijestila Hina. Nasilje se, dakle, ne može opravdati, ali ga se može razumjeti. Dovoljno je da onaj koji je žrtva nasilja nasilnika izaziva i to je to.

Hranić je tumačio svoje viđenje prava na udomljavanje, takorekuć jučer veoma aktualnu temu u Hrvatskoj povezanu s činjenicom da homoseksualnim parovima udomljavanje nije dopušteno (ali, eto zakonodavnog iskaza birokratske smušenosti, jest homoseksualnim pojedincima).

Nadbiskupu koji sjedi na stolici na kojoj je sjedio Josip Juraj Strossmayer neprihvatljivo je da netko trpi nasilje samo zato što ima »takve«, dakle homoseksualne, sklonosti, i onda slijedi zloguki nastavak: »osim ako to baš prakticira u javnosti i izaziva tu istu javnost, onda to mogu – ne odobravam – ali mogu razumjeti«.

Što, dakle, nadbiskup Hranić može razumjeti? On može razumjeti da netko dobije batina (jer to je nasilje) zato što je, ostavimo se vokabulara političke korektnosti, peder.

Naravno, taj peder da bi dobio batina mora biti peder u javnosti, mora javno demonstrirati to da je peder, pa ako u javnosti demonstrira da je peder i izaziva tu nepedersku javnost (primjerice tako što se drži za ruke u šetnji gradom sa svojim pederskim partnerom), eh, u tim i takvim izazivačkim slučajevima nadbiskup Hranić može razumjeti da netko nasilno objasni pederima gdje im je mjesto. Neće on to opravdati, ali može razumjeti nasilni bijes izazvanih.

Hranić je govorio i o diskriminaciji i ne baš neočekivano promašio cijelu loptu, da ne kažemo fudbal. Govoreći o tome da je homoseksualnim parovima zabranjeno udomljavati zaklonio se iza nogometne usporedbe i kazao da bi on htio igrati nogomet za Hrvatsku i zabijati golove i dodao »jesam li diskriminiran zato što me neće uzeti izbornik kad se prijavim?«.

Pa, naravno da nije diskriminiran jer se, kao prvo izborniku nitko ne prijavljuje nego on poziva, a kao drugo, igranje za reprezentaciju ovisi o određenim igračkim sposobnostima, a ne o osobnim, nenogometnim, sklonostima.

Teorija o izazivanju nasilja koje se može razumjeti (ne, ne, nikako ne i opravdati) u svom korijenu ima nešto iznimno opasno i zloguko – svatko tko se u javnosti ne ponaša u skladu s dominantnim stavovima, s očekivanjima većine, može dobiti batina, može biti pretučen i to je razumljivo, jer kako i ne bi bilo razumljivo prebiti nekoga tko ne krši ni jedan zakon ove države, ali je njegovo ponašanje manje ili više otklon od matice, društveno prihvaćene norme.

Nadbiskup Hranić nije kazao ništa drugo nego da razumije da svaka manjina može dobiti batina zato što je manjina i time izaziva većinu, a po logici stvari većina je ona koja definira ono što je socijalno poželjno.

Naravno, ima nadbiskup Hranić kršćansku ogradu prema takvome nasilju jer njega »žalosti kada čujem da netko samo zbog svojih sklonosti doživi nasilje. To nije put, ali s druge, strane, moramo voditi računa o dobrobiti djeteta«.

Dakle, to nije put, ali kako bismo vodili računa o dobrobiti djeteta nije zgorega razumjeti zašto se povremeno nekoga prebije iako to dijete ničime nije bilo ugroženo. Naprosto, nije zgorega nekoga, da se prisjetimo dijaloga don Fernanda i Atme iz »Kiklopa« Ranka Marinkovića, preventivno prebiti.

Nije, naravno, Hranić prvi koji je zaključio da oni koji trpe nasilje (a sami pri tome nisu nasilni) to nasilje razumljivo trpe jer, eto, svojim ponašanjem, stavovima, mislima i pogledima, izazivaju.

U veljači 2016. godine predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović otpisala je saborskom zastupniku i čelniku Srba u Hrvatskoj Miloradu Pupovcu koji joj se požalio na povećano nasilje izazvano povećanom atmosferom netolerancije i porukama mržnje prema političkim, etničkim i drugim manjinama.

Predsjednica je u odgovoru Pupovcu na četiri stranice odgovorila da razumije da oni koji izazivaju mogu dobiti batina, jer među osobama koje je Pupovac naveo (Mirjana Rakić, Oliver Frljić, Nina Violić, mitropolit Porfirije…) ima »onih koji svojim javnim djelovanjem godinama provociraju, iritiraju, pa i vrijeđaju najveći dio hrvatske javnosti«.

Ta priča s izazivanjem i vrijeđanjem kao opravdanjem za nasilan odgovor veoma je primitivna i brutalna, svejedno dolazi li iz Đakova ili s Pantovčaka jer se u konačnici slaže s teorijom prema kojoj zgodna žena, atraktivno odjevena, izaziva i u konačnici zbog svog izazivanja, bude silovana.

Taj slučaj koji u konačnici završava nasilnom kopulacijom nadbiskupu Hraniću možda i nije najjasniji, ali on nije kazao ništa drugo, da dođemo na razumljiviji mu teren, nego to da razumije zašto je Dioklecijan proganjao kršćane. Pa izazivali su ga.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.