Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 11° 1
Sutra: 11° 11° 1
15. studenoga 2018.
Opća praksa Tihomira Ponoša

Komentar Sve o referendumu treba pisati Siniša Labrović

Foto D. Višnić / PIXSELL
Foto D. Višnić / PIXSELL
Autor:
Objavljeno: 23. svibanj 2018. u 18:15 2018-05-23T18:15:04+02:00

Građani djeluju po načelu »adio pameti«, vide hrvatsku zastavu i raspamete se. Koliko bi tek potpisa Labrović za svoj sarkastični društveno-politički eksperiment skupio da je imao 700-800 štandova, bolje je i ne misliti

Referendumi su opet u modi. Dvije referendumske inicijative prikupljaju potpise, a SDP na stol stavlja svoju ideju (zapravo ideju Peđe Grbina) o promjeni Ustava ne bi li se konačno ta ustavna rupa nekako začepila. Od 2013. godine zasuti smo inicijativama koje bi da ograniče i smanje dosegnutu razinu ljudskih prava. To koincidira s ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, a nakon što je Hrvatska postala članicom sva ona pristojnost, sav onaj društveni napredak koji je u pristupnom procesu ostvaren krenuo je u rikverc, baš kao da je sve to svih tih silnih godina pregovaranja bilo hinjeno.

Referendumske inicijative formalno ničime nisu ograničene. Može ih ograničiti tek Ustavni sud u slučaju da propituje ustavnost referendumskog pitanja na zahtjev Sabora. Dakle, za početak treba, kao što je to učinjeno u mnogim zemljama, odrediti o čemu se na referendumu ne može odlučivati. A to su ljudska prava, proračun, povjerenje Vladi, međunarodni ugovori, porezi. Tek nakon toga, u drugom koraku ustavnih promjena kako ih predlaže SDP treba raspraviti uvjete za valjanost referenduma. SDP predlaže smanjenje kvote potrebnih potpisa za državnih referendum s 10 posto birača na 200.000 potpisa. Predlaže i kvorume odlučivanja, pa bi za izmjenu običnog zakona trebalo glasati više od 25 posto od ukupnog broja birača, za organske zakone više od 40 posto, a za izmjenu Ustava više od 50 posto ukupnog broja birača.

Sve se to moglo urediti odavno (a ako ćemo pravo nije se baš moralo, pa ni zbog ulaska u Europsku uniju, unerediti), baš kao što je i prije tri godine bilo moguće i sve drugo što se odnosi na referendum, a što se određuje zakonom. U jesen 2015. godine bio je zgotovljen prijedlog Zakona o referendumu koji je uređivao niz tehničkih detalja provedbe referenduma, transparentnosti financiranja inicijativa, rokova, tijela za provedbu, uvjeta za lokalne referendume. Zakon je bio spreman za usvajanje, nedostajalo je tek malo živaca u tada vladajućoj većini, svakako SDP-u i njegovom tadašnjem predsjedniku Zoranu Milanoviću. Da Sabor nije raspušten u ranu jesen (a mogao je biti raspušten kasnije), da je zasjedao još dva-tri tjedna, taj bi zakon bio usvojen. I taj detalj pokazuje koliko je nemara uloženo u stvaranje pravnog referendumskog kaosa.

Na sve to se nakalemilo još i to da Hrvati posljednjih godina vole davati svoje potpise referendumskim inicijativama. Neki daju zato što doista podržavaju ono što potpisuju (u rasponu od monetizacije autocesta, preko izbornog zakonodavstva, do smanjivanja prava nacionalnih manjina na upotrebu jezika i pisma), neki potpisuju zato što su naprosto »protiv« (Pepo Bandić Branka Čopića bi rekao »što su uvijek antiprotivni«), a neki daju zato što im se, eto, daje i misle da se prije toga ne treba ni obavijestiti o čemu bi oni uopće da se narod izjašnjava.

No, niti jedna referendumska inicijativa kojoj smo svjedočili proteklih godina, ma kakva bila, nije dala tako uvjerljiv poticaj za hitno uređenje referenduma, i to po mogućnosti što je moguće strože (SDP-ov prijedlog u tom je pogledu preblag), kao što je to protekloga vikenda u Zagrebu uvjerljivo napravio Siniša Labrović. Ono što je on učinio nije performans, nego vrijedan društveno-politički eksperiment. Na Glavnom kolodvoru postavio je štand, okitio ga državnom zastavom, okačio parole »spriječimo progon nevinih svećenika« i »spasimo čast Katoličke crkve« i prikupljao potpise za referendum na kojem bi se građane pitalo jesu li »za to da se Ustavom RH zabrani kazneni progon svećenika, biskupa i nadbiskupa Katoličke crkve u Hrvatskoj, kao i vjeroučitelja zbog kaznenog djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta«.

Za četiri i pol sata, u vrijeme kada su mnogi potencijalni potpisnici marširali Zagrebom za život ili ispijali kavu na špici, Labrović je prikupio 58 potpisa. Dio ljudi Labrovića je podržao zato što ga poznaju i znaju da je riječ o apsurdu i sarkazmu. No, i umjetnik je ostao šokiran time koliko velik broj potpisnika nije ni provjerio o čemu je riječ.

– Čim su vidjeli hrvatsku zastavu i parole, oni su istog trena izvadili osobnu i potpisivali bez sumnje – izjavio je Labrović. Dakle, djeluju po načelu »adio pameti«, vide hrvatsku zastavu i raspamete se. Koliko bi tek potpisa skupio da je imao 700-800 štandova, bolje je i ne misliti. Valjda je nakon prošlosubotnjeg iskustva jasno da bi odredbe o referendumu u Ustavu trebao pisati Labrović.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka