Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 13° 1
Sutra: 13° 13° 1
21. svibnja 2019.
Međuzemlje Tihomira Ponoša

Komentar Sunce opet sviće na istoku

 Patrik Macek/PIXSELL
Patrik Macek/PIXSELL
Autor:
Objavljeno: 14. travanj 2019. u 13:35 2019-04-14T13:35:21+02:00

Naravno da je posjet Lija važan, da su ekonomski razgovori važni, ali tu priču o nizinskoj željeznici i korištenju i proširenju kapaciteta riječke luke smo već previše puta čuli da bismo tek tako povjerovali

Kina je u Hrvatskoj, u očima njenih stanovnika i njenih političara, lijepo napredovala u samo deset godina. Kako bi kazao utemeljitelj današnje Kine, veliki kormilar Mao Zedong, bio je to veliki skok naprijed, i to kineski. Prije deset godina u službenom posjetu Hrvatskoj bio je tadašnji predsjednik Kine Hu Jintao. U kineskom političkom sustavu predsjednik države je i simbolički i stvarno iznad predsjednika vlade (iliti, državnog vijeća, kako Kinezi nazivaju svoju vladu), kineski predsjednik pažljivo bira koje će države službeno posjetiti i, eto, jedna takva bila je Hrvatska.

U to doba predsjednik Hrvatske bio je Stjepan Mesić koji je kineskog kolegu primio u uzvratnom posjetu. On je službeno posjetio Kinu sedam godina prije nego što će Hu posjetiti Hrvatsku.

Taj Huov posjet u medijima jedva da je i primijećen. Malo koga je zanimalo to što je u dvodnevni službeni posjet doputovao predsjednik Narodne Republike Kine, i tada velesile (samo nešto manje nego što je danas, jer njen je BDP u proteklih deset godina, za razliku od hrvatskoga, rastao). Reakcija medija na dolazak Hua bila je mlaka, većinu uglavnom ništa nije zanimalo, a da stvar po Hua i kinesku delegaciju bude još gora, glavnina susreta bila je zakazana za subotu 20. lipnja. E, pa, druže Hu ne možeš subotom službeno posjećivati Hrvatsku i još očekivati pristojan medijski odjek. Nikakvog diplomatskog i političkog šušura u tom posjetu Hua nije bilo, ili mu barem mediji nisu pripisali nikakav šušur. Za mnoge je to bila još jedna dosadna bilateralna diplomatska protokolarija, iako taj događaj to uopće nije bio. Ako ćemo pravo, ni kineskim novinarima nije bilo jasno zašto su u Hrvatskoj. Bili su šokirani kad su shvatili da su u gradu koji nema ni milijun stanovnika, u državi koja nema ni 4,5 milijuna stanovnika. Mili Konfucije, u kakvu smo mi ovo mjesnu zajednicu došli i zašto, dalo se iščitati s lica začuđenih kineskih novinara.

I tada su potpisivani sporazumi s Kinom. Istina, ne njih deset nego tri, uz ostalo i onaj o gospodarskoj suradnji. I tada se raspravljalo o nizinskoj željeznici i mogućnosti da bude izgrađena kineskim novcem (što je hrvatska strana žurno otklonila, jer Hrvatska je tada pristupala EU i usvajala njena pravila, a Kina još nije bila spremna na kakvo-takvo usvajanje primjerice natječajnih pravila Unije), razgovaralo se riječkoj luci (ona poznata priča o idealno smještenoj luci od koje u srednju Europu vodi najkraći put, jedino što tog puta, odnosno pristojne željezničke pruge nema). I tada je organiziran gospodarski forum, a s Huom je doputovalo više od 200 privrednika.

Deset godina kasnije, u istoj zemlji i istom gradu dolazak kineskog premijera Li Keqianga doživljen je kao događaj godine, nešto poput našeg šlagera sezone. Mediji prate svaki Lijev korak, snažno (i iritantno) naglašavaju da je on prvi premijer Kine u Hrvatskoj (to da je bio predsjednik možda mnogi i ne znaju), u atmosferi se osjeća miris epohalnosti, jer nakon što nas je posjetio naš kineski prijatelj drug Li više ništa neće biti isto. Detaljno se izvještava o tome što i gdje radi njegova supruga (sasvim zgodno u dijelu medija prozvana »Lijeva supruga«), a nakon što Li napusti Hrvatsku i čim započnemo realizirati sve o čemu je razgovarano i u Hrvatskoj će cvasti tisuću cvjetova. Naravno da je posjet Lija važan, naravno da su ekonomski razgovori važni, ali tu priču o nizinskoj željeznici i korištenju i proširenju kapaciteta riječke luke smo već previše puta čuli i vidjeli, a da bismo tek tako povjerovali. Iako, zalog da bi se ovoga puta nešto konkretnije moglo dogoditi nisu riječi hrvatskih dužnosnika nego kineskoga gosta. On je taj koji je najavio da kinesko-hrvatski odnosi ulaze u »dijamantno razdoblje«.

Kina je u nepunih deset godina – od posjeta Hua do posjeta Lija – toliko napredovala da ovom zgodom nevladine organizacije za zaštitu ljudskih prava nisu organizirale ni uobičajen folklorni prosvjed protiv visokih kineskih gostiju zbog stanja ljudskih prava u toj zemlji. To ne znači da su izostali folklorni elementi. Kao da je drug Tito, Lija su u Zračnoj luci Franjo Tuđman dočekala djeca u šestinskim nošnjama, a njemu u čast je u Dubrovniku otplesan linđo.

Što se dogodilo u tih deset godina, što je toliko promijenilo percepciju Kine u Hrvatskoj? Prvo što se promijenilo jest predsjednik Hrvatske. Tada je predsjednik bio Stjepan Mesić i njegovi susreti s Kinezima i raznim drugim sumnjivcima (primjerice iz Pokreta nesvrstanih, ili srednjoazijskih država nastalih raspadom Sovjetskog Saveza) tretirani su kao zatucani vanjskopolitički titoistički atavizam. Zapravo je bila riječ o tome da Hrvatska vanjska politika ne mora biti usmjerena samo prema EU-u i SAD-u nego bi trebala okrenuti glavu i prema drugim dijelovima svijeta čije ekonomije skokovito rastu i koje na svjetskoj političkoj pozornici postaju sve važnije. Zapravo su oni koji su iskreno prezirali Mesićevu vanjsku politiku smatrajući je refleksom nesvrstanosti bili sljednici Titove vanjskopolitičke grandomanije. Oni su i dalje mislili da je Hrvatska važna (jer je Jugoslavija ne tako davno doista bila važna), ali su, za razliku od Tita, valjda mislili da se u zemljama Trećeg svijeta (a bit će da je za njih to i Kina) strana roba plaća šarenim stakalcima.

Drugo što se dogodilo jest to da je kriza koja je izbila 2008. godine Hrvatsku strahovito udarila po glavi (još boli) što je hrvatske političare naučilo kakvoj takvoj pameti i kada je riječ o širenju ekonomskih odnosa. Treće, Hrvatska je EU, a iako trgovinska razmjena raste zbog povećane razmjene s članicama Unije, jasno je da su ta tržišta uvelike zasićena, a neka druga još ipak nisu. U tom kontekstu postepene normalizacije hrvatske vanjske politike i njene postepene decentralizacije (može se tumačiti i kao tečaj geografije na kojem se uči da postoje i druge strane svijeta, ne samo zapad) valja tumačiti i nedavni službeni posjet indijskog predsjednika Rama Natha Kovinda.

Promijenila se i Kina, osmislila je novu ekonomsku strategiju, stvara novi put svile, prihvaća, makar i nevoljko, određena pravila poslovanja Europske unije, od velikog zagađivača postaje lider zelene industrije (a to znači da bi uskoro mogla postati tehnološki lider i u tom području), traži tržišta kako bi mogla održati svoj ekonomski zamašnjak, kako bi njena sve veća srednja klasa mogla trošiti i kako eventualne ekonomske nedaće ne bi izazvale socijalne nemire. Za nas u Hrvatskoj su, pak, stvari prilično jasne – Sunce opet sviće na istoku jer čini se da nam samo istočnjaci mogu pomoći u rješavanju ključnih problema – od prometne do stadionske infrastrukture. 

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka