Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 14° 4n
Sutra: 14° 14° 4n
12. studenoga 2018.
Međuzemlje Tihomira Ponoša

Sportski zloduh

REUTERS
REUTERS
Autor:
Objavljeno: 29. prosinac 2010. u 10:11 2010-12-29T10:11:00+01:00

Ako želite uništiti svaku šansu za poboljšanje odnosa Izraela i Irana samo nemojte organizirati njihovu nogometnu utakmicu

Božićno je doba i vrijeme je da se i britanska kraljica Elizabeta II. obrati svojim podanicima. Kraljica je svoj govor odlučila posvetiti sportu i, kako bi to naši istočni susjedi kazali, promašila „ceo fudbal“. Dakle, kraljica je hvalila snagu i sposobnost sporta u spajanju ljudi, a navodeći Svjetsko prvenstvo u Južnoafričkoj Republici i Igre Commonwealtha u Indiji ustvrdila je koliko je važan sport u ujedinjavanju različitih. Nije zaboravila ni sportska pregnuća i međunarodne uspjehe vlastite obitelji, posebno u jahanju.

Prvo da riješimo ovo s jahanjem. To je vjerojatno krasna razonoda, čovjek je na svježem zraku, može uživati u krajoliku, ali to se teško može zvati sportom. Jahanje je atletika za lijene. U atletici čovjek trči, u jahanju čovjek sjedi, a trči konj.

No, sporniji dio govora njihovog veličanstva krije se u njenoj tezi da sport spaja ljude. Otkad to? Sport izvanredno uspješno razdvaja ljude. Zato navijači dva različita kluba ne smiju biti na istom dijelu tribina. Sport je danas, i ne samo danas, nastavak nacionalizma drugim sredstvima, često s nacionalističkim primjesama.

Valja nam se ovom zgodom prisjetiti Georgea Orwella i njegova eseja „Sportski duh“ objavljenog u „Tribuneu“ 14. prosinca 1945. nakon, upravo zbog nacionalističkih eskapada, skandaloznog gostovanja nogometaša moskovskog „Dinama“ u Engleskoj. Orwell je konstatirao „da je sport neiscrpan izvor neprijateljstava, i ako takva posjeta može imati ikakva učinka na anglo-sovjetske odnose, oni će jedino postati  nešto lošiji nego što su bili prije“.

U međunarodnom sportu, posebno u igrama kakva je nogomet, nije riječ o sportu, nego o dva ušančena tabora koja kroz nogometnu utakmicu nastoje razriješiti sve traume zajedničke prošlosti.

Dovoljno je podsjetiti se na Europsko nogometno prvenstvo 1996. godine i naslovnice engleskih novina uoči utakmice Engleske i Njemačke. Kad se Paul Gascoigne slikao u šljemu za naslovnicu „Suna“ uz naslov „Achtung! Panzer“, čak su i Englezi shvatili da bi trebalo stati na kočnicu. Orwell bi rekao „uvijek se iznenadim kad čujem ljude da govore kako sport stvara razumijevanje među nacijama i kad bi se obični ljudi svijeta mogli susresti na nogometu ili kriketu ne bi imali potrebu da se susreću na bojnom polju“.

Budimo pošteni i konstatirajmo da za to nisu krivi sportaši. Vrhunski sportaš danas je uvelike isto što i vrhunski umjetnik. Ako netko ne vjeruje, neka pogleda što su u Sarajevu 1984. izveli Jayne Torvill i Christopher Dean, ali gledatelji i mediji to uvelike doživljavaju kao međunacionalno, međudržavno natjecanje. Na Olimpijskim igrama svakoga se dana objavljuje lista medalja po državama, iako medalje ne osvajaju države nego sportaši.

Sport je neiscrpan izvor neprijateljstava, i ako takva posjeta može imati ikakva učinka na anglo-sovjetske odnose, oni će jedino postati  nešto lošiji nego što su bili prije, rekao je George Orwell

Stvari su prilično jednostavne; na Zimskim olimpijskim igrama u Salt Lake Cityju Hrvatska nije osvojila niti jednu zlatnu medalju, Janica Kostelić jest i to tri. Da se doista ne radi o natjecanju država vidi se čak i u nogometu. Većina ljudi uopće ne zna da ne postoji hrvatska nogometna reprezentacija. Postoji nogometna reprezentacija Hrvaskog nogometnog saveza. Na majicama je grb saveza, ne države.

Ali, bez te državne komponente Amerikanci ne bi mogli vidjeti jesu li uspješniji od Rusa, Kinezi jesu li uspješniji od svih, a Hrvati jesu li uspješniji od Slovenaca i Srba. Prisjetimo se samo posljednja dva izdanja Olimpijskih igara u Pekingu i Ateni. Organizatorima je bilo najvažnije kakvima će se prikazati svijetu.. Objekti su morali biti veći, ljepši i funkcionalniji od prijašnjih, otvaranje i zatvaranje igara spektakularnije, a Peking nije ni minuo, a već je postavljeno pitanje može li London 2012. to nadmašiti. Nitko nije postavio jednostavno pitanje: zašto bi London išta morao nadmašiti?

Gledatelji su ti koji sport guraju i održavaju ga u močvari lošeg nacionalizma. Valja ponovno segnuti za Orwellom koji piše da “na internacionalnoj razini sport je otvoreno oponašanje ratovanja. Ali, tu nije značajno ponašanje igrača, već odnos promatrača i, preko promatrača, nacija koje se dovode do bjesnila zbog tih apsurdnih takmičenja i ozbiljno vjeruju – barem kratko vrijeme – da je to udaranje lopte i trčanje i skakanje za njom kušnja nacionalne vrline”. 

Jasno je da nije kušnja samo nacionalne vrline, kušnja je i regionalne vrline. Zna to svatko tko ima auto zagrebačke registracije a zatekao se u Splitu za vrijeme nečega što se samo zbog gubitka svih nogometnih kriterija naziva derbijem naša dva najveća kluba, a u pravilu biva nevještom predstavom trećerazrednih klubova. Zna to i svaki Splićanin koji se usudi u Zagrebu progovoriti “po spli’ski” na dan derbija.

U korijenu suvremenog sporta je navijačko natjecanje i ono generira sve sukobe koje sport nosi. A ako želite uništiti svaku šansu za poboljšanje odnosa Izraela i Irana samo nemojte organizirati njihovu nogometnu utakmicu. Rizik je prevelik, a sigurno se ništa pozitivno ne može postići.

Ta želja za nacionalnim natjecanjem ne vlada toliko među sportašima koliko među promatračima. A tu se, pak, valja vratiti na jahanje kao atletiku za lijene. I sport je nacionalizam za lijene, promatrače naravno. Da im je doista stalo do boljitka vlastite nacije ne bi se uspoređivali s drugima na sportskom polju i to tuđim uspjesima, nego primjerice na obrazovnom ili znanstvenom i to, ako je ikako moguće, vlastitim.

No, što ćemo, sport ne samo da je nešto sjajno i veličanstveno, on je i nešto problematično. Jednostavno: u međudržavnim odnosima sport nije rješenje, sport je problem.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka