Grad: Rijeka
Danas: 4° snijeg
Sutra: -9° 3°
16. prosinca 2017.
Opća praksa Tihomira Ponoša

kolumna Šeksova reforma izbornog zakonodavstva propada u Njemačkoj

arhiva NL
arhiva NL
Autor:
Objavljeno: 22. studeni 2017. u 23:01 2017-11-22T23:01:20+01:00

Teško je sastaviti vladu kada u parlament, bez jasnog izbornog pobjednika, uđu stranke koje imaju jasno profilirane politike, i koje u pregovorima o stvaranju koalicije ne mogu tek tako odustati od svojih temeljnih političkih opredjeljenja. A upravo to se događa u Njemačkoj

Prije nepunih mjesec dana Vladimir Šeks se je u intervjuu objavljenom u Globusu založio se izmjene, i to korjenite, izbornog sustava u Hrvatskoj. Zapravo, i nije baš najjasnije kako bi Šeks mijenjao izborni sustav, o toj se njegovoj nejasnoći dosta pisalo, a sukus njegovih razmišljanja svodi se na to da bi Šeks u Hrvatsku uveo neku vrstu proširenog dvostranačja.

Dakle, ne dvostranačja kakvo postoji u Sjedinjenim Američkim Državama, nego dvostranačje koje bi ipak sačuvalo prostor za treću političku snagu. To dvostranačje utjelovili bi HDZ i SDP, a ta sačuvana treća politička snaga mogla bi koalirati s jednom ili drugom političkom opcijom, HDZ-om ili SDP-om.

Šeksa je na razmišljanje ponukala fragmentiranost parlamenta (a ona je, točnosti radi, postojala i primjerice 2003. godine), a ta fragmentiranost dovodi do toga da o parlamentarnoj većini, time i o vladi, odlučuju stranke koje imaju najmanju reprezentativnost u biračkom tijelu.

Dakle, Šeks bi iz parlamenta eliminirao male stranke, male reprezentativnosti, a time je, valjda, namjeravao iz političke utakmice eliminirati njihov trgovačko-ucjenjivački potencijal zbog kojega trpe velike strane, velike reprezentativnosti. Nije jasno kako bi Šeks osigurao postojanje i opstojnost tog proširenog dvostranačja, ali izvjesno je da time ne bi osigurao priželjkivanu stabilnost.

Da mali broj stranaka zastupljenih u parlamentu ne znači nužno političku stabilnost i lakoću sklapanja parlamentarne većine iz koje onda slijedi vlada, pri čemu su populističke stranke (a njihova je pojava Šeksa potaknula na razmišljanje o izbornom sustavu) izvan svake kombinacije za stvaranje većine, znamo pogledamo li što se posljednja dva mjeseca zbiva u Njemačkoj. U Bundestag su izabrani zastupnici sa sedam lista – CDU, SPD, AfD, FDP, Linke, Zeleni, CSU, dakle s dvije liste više nego li na izborima 2013. godine. U Bundestag su se nakon jednomandatne stanke vratili liberali iz FDP-a, a u njega su ušli nacionalisti iz AfD-a. Ni u jednom ni u drugom slučaju ne radi se o velikom broju stranaka u parlamentu.

Primjera radi, u Sabor su 2003. godine izabrani predstavnici 15 stranaka. No, relativno većinskom izbornom pobjedniku, CDU-u i njenoj čelnici Angeli Merkel, vladajuću većinu ne samo da nije lako sastaviti nego je to, kako se sada čini, nemoguće.

Nije štos u tome ima li u Bundestagu populističkih stranaka, ima li u njemu malih stranaka, male reprezentativnosti, a velikoga ucjenjivačkoga potencijala. Štos je u tome što su u Bundestag izabrane vrlo jasno politički profilirane stranke, s jasnim vrijednostima, ciljevima, politikama i jasnom (iako, logično, od stranke do stranke različitom) političkom snagom. To samo pokazuje koliko je teško sastaviti vladu kada u parlament, bez jasnog izbornog pobjednika, uđu stranke koje imaju jasno profilirane politike, koje su svjesne zašto i za što su ih njihovi birači birali, i koje u pregovorima o stvaranju koalicije ne mogu tek tako odustati od svojih temeljnih političkih opredjeljenja.

A upravo to se događa u Njemačkoj: praktički je nemoguće sastaviti koaliciju u kojoj bi, uz CDU i sestrinski mu CSU, bili FDP i Zeleni, osim ako jedna od te dvije stranke ne odustane od svog političkog temelja koji joj je na koncu i donio glasove birača. Kako sada stvari stoje, razlog za neuspješno sastavljanje parlamentarne većine u Njemačkoj nije nesklonost pregovorima, nego čvrstina stranaka i njihova odgovornost prema vlastitim biračima.

U političkoj su praksi u sklopu te odgovornosti moguća određena kolebanja i odstupanja, i to birači mogu razumjeti (u slučaju SPD-a nešto slično se dogodilo prije četiri godine kada je koalicijski ugovor s CDU/CSU-om odobrilo stranačko članstvo), ali odstupanje od samih programskih osnova baš i ne.

Kada se već posljednjih dana toliko piše o političkoj situaciji u Njemačkoj i pokušaju, pa čak i predsjednik Frank-Waltera Steinmeiera to radi, da se SPD ugura u još jednu, treću u posljednja četiri izborna ciklusa, veliku koaliciju, valja imati na umu još jedan razlog zbog kojega SPD u tu koaliciju ne bi trebao ulaziti. Nije riječ samo o tome da bi to za stranku vjerojatno značilo daljnje propadanje i smanjenje vjerojatnosti da pobijedi na sljedećim parlamentarnim izborima.

Radi se o tome da bi, sukladno broju zastupnika, tada AfD postao glavna opozicijska stranka u Njemačkoj, a onda bi joj, sukladno dobrim parlamentarnim običajima, pripala i predsjednička mjesta u odborima Bundestaga na koja kao druga po snazi opozicijska snaga ne mogu računati, samim tim dao bi im se i veći prostor da udaraju takt i ritam njemačkoj politici.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka