Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 11° 4n
Sutra: 11° 11° 4n
15. studenoga 2018.
Međuzemlje Tihomira Ponoša

San o čvarku

San o čvarku
San o čvarku
Autor:
Objavljeno: 15. prosinac 2010. u 12:11 2010-12-15T12:11:22+01:00

Kolo sreće se okreće, a s njime se prevrću i cjenici namirnica za probavne traktove bogatih i siromašnih. Na uštrb siromašnih, naravno

Valent Butorac bio je običan radnik iz zagrebačke industrijske zone. Svake je noći, vraćajući se s posla, prolazio pored mesnice na placu na Volovčici, baš nekako na početku zagrebačke industrijske zone. Svake je noći u izlogu mesnice gledao svoj san, za radnika nedostižan. Bio je to prvorazredan komad mekanog, neobično ukusnog i za njega cijenom nedohvatljivog komada mesa. Bila je to teleća ruža. Nećemo sad o tome čemu je Valent Butorac svjedočio jedne noći i kako je, zahvaljujući onome što je vidio, došao do dovoljno novca da već jednom za sebe i svoju obitelj kupi svoj san, svoju teleću ružu. Tog je Valenta Butorca oživotvorio Rade Šerbedžija u filmu Zorana Tadića „San o ruži“. Film je snimljen prije četvrt stoljeća, a tada je radnička klasa sanjala upravo to – teleću ružu.

Današnji Valent Butorac ne bi sanjao teleću ružu, ona bi mu možda još nekako i bila dostupna. Sanjao bi naizgled obične, svakodnevne čvarke. Eto, izvještavaju mediji da bi kilogram čvaraka mogao dosegnuti i 180 kuna za kilogram, a uvozni se čvarci mogu kupiti po „tričavih“ 135 kuna za kilogram. Današnji bi Valent Butorac, reklo bi se, ponekad ušao u mesnicu, zatražio i platio svoju teleću ružu, ali svake bi noći, na povratku s posla, kroz izlog mesnice čeznutljivo gledao – čvarke. Istina, danas Valent vjerojatno ne bi bio industrijski radnik, vjerojatno bi bio noćni čuvar u kakvom skladištu u dijelu Zagreba koji je nekad bilo industrijsko središte cijele (bivše) države, a danas je dobrim dijelom urušavajući arhitektonski spomenik razdoblju kada je u ovoj državi postojala i ozbiljna industrija. No, ono što je nekad Valentu bilo svakodnevno danas bi mu bilo teško dostupno, ono što je nekad bila radnička, težačka hrana, danas je prvorazredna gastronomska đakonija.

Kolo sreće se okreće, a s njime se prevrću i cjenici namirnica za probavne traktove bogatih i siromašnih. Na uštrb siromašnih, naravno. Ona težačka, radnička hrana onih koje smo nekada nazivali proleterima, danas je prvorazredni gastronomski chic onoga što se ne tako davno nazivalo buržoazijom, pri čemu ono što je bio gastronomski chic onoga što se ne tako davno nazivalo buržoazijom, nikako da postane uobičajenim dijelom prosječnog proleterskog menua.

Nije riječ  samo o nečem tako prozaičnom (i dobrom) kao što su čvarci za perverznih 180 kuna po kilogramu (dakle, skuplje od bilo koje teletine). Riječ  je o tome da je pitanje čime bi se danas neka nova mlađahna Janica Kostelić dopingirala. Kad su ju njene zavidne skijaške kolegice optužile za doping, jer tako dobro skijati po njima je bilo moguće samo pomoću nedozvoljenih stimulansa, Janica im je nehajno odgovorila da se dopingira špekom i lukom. Danas bi taj doping bio sveden na luk, jer špek je prestao biti popularnom hranom siromašnijih, osim ako nemaju nekog jako starog na selu. Tome se, naravno, može pridodati cijeli jelovnik jestvina koje su othranile desetke generacija, a danas se smatraju gotovo pa nedostižnim đakonijama. Nije više jednostavno ni jeftino pripraviti neretvanski brudet, težački poljički soparnik postao je jedva nabavljivim i elitnim jelom, dobra usoljena srdela je prava rijetkost pa joj je i cijena u skladu s time. Žganci (pura, palenta) koji su bili simbol prehrane siromašaka postali su pomodnim dijelom gastronomije zasnovane na ginekologiji. Znate, ono, „palenta na posteljici od…“. Nešto tako priprosto kao što je maslinovo ulje (a što se masovno uzgajalo ne zato da bi bilo namirnica nego zato da bi, doslovce, davalo javnu rasvjetu srednjovjekovnom Carigradu) danas je luksuzni proizvod, ako je imalo solidnije kvalitete.

Gastronomska klasna promjena najbolje se vidi na kruhu. Nekad je crni kruh bio oznaka siromaštva, a danas se jedenjem tog prilično neukusnog škroba, izražava svijest o važnosti jedenja navodno zdrave hrane. Nekad je bijeli kruh bio simbol ekonomskog statusa, a danas se jedenjem tog solidno ukusnog škroba (posebno ako je topao i namazan svježim maslacem), izražava navodna vlastita zaostalost i nerazumijevanje zdravstveno-prehrambenih nužnosti današnjice. U konačnici je i svjesnima i onima drugima svejedno, tek da se zaključi da svjesni umiru nakon što su život proveli u gladovanju. I nije problem u tome što su oni koje smo ne tako davno nazivali buržujima otkrili i prigrlili radničku, seljačku, težačku hranu. Problem je u tome što ta hrana zadobiva cijene prilagođene isključivo njima. A rezultat je za mene porazan: tartufe nisam jeo ni prije, a sad neću ni čvarke.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka