Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 14° 1
Sutra: 14° 14° 1
13. studenoga 2018.
Međuzemlje Tihomira Ponoša

Ruža Tomašić u kiltu

HSP dr. Ante Starčević - stranka već nakon godinu dana ima "tradiciju"
HSP dr. Ante Starčević - stranka već nakon godinu dana ima "tradiciju"
Autor:
Objavljeno: 10. prosinac 2010. u 14:34 2010-12-10T14:34:00+01:00

HSP dr. Ante Starčević pozvao je novinare na tradicionalni božićni domjenak koji se održava svake godine. Ništa čudno, osim što je stranka osnovana lani. Osnovani 2009. godine, a 2010. već su tradicionalni

Danas stvarno nije teško biti tradicionalan. Dapače, ništa lakše od toga. Eto, u ovo predbožićno doba, u doba raznih domjenaka i druženja, na jedno takvo druženje novinare poziva HSP dr. Ante Starčević. 

Dakle, „HSP dr. Ante Starčević, svake godine povodom božićnih blagdana tradicionalno organizira druženje predstavnika tiskovnih i elektronskih medija i stranačkog vodstva“, piše u pozivu, uz, naravno, detalje o mjestu i vremenu. Rečenicu valja pročitati još jednom, posebno se zadržati na onom „svake godine“ i „tradicionalno“ i onda shvatiti da je rečena stranka osnovana – lani. To se zove brzina, osnovani 2009. godine, a 2010. već su tradicionalni.

No, dobro, nisu pravaši Ruže Tomašić prvi koji su posegnuli za izmišljanjem tradicije. Zapravo, postoji cijela tradicija izmišljanja tradicije. Valjda najslavniji primjer su Škoti i njihovi kiltovi. Nećemo ovom zgodom iscrpnije elaborirati stav Branislava Nušića iz njegove „Autobiografije“ o narodima čiji muškarci nose suknje, tek samo da se zna da je slavni srpski komediograf zapisao „svi narodi koji su nosili suknje su propali, a suknje su ostale“. Nasuprot raširenom uvjerenju da Škoti kiltove masovno nose oduvijek, oni su ih masovnije počeli nositi tek u 18. stoljeću. Tada su izumili tradiciju nošenja kiltova, a dotad su one koji su nosili kiltove uglavnom prezirali. Ključni datum za povijest nošenja kilta je 1. svibnja 1707. godine kada je stvorena Unija Engleske i Škotske, a što je za Škotsku dugoročno (sve do danas) značilo zbogom samostalnosti.  Prije toga, kako piše i Hugh Trevor Roper u eseju posvećenom upravo izmišljanju te tradicije, a objavljenom u glasovitom zborniku kojega je uredio Eric Hobsbawm, kiltove su u Škotskoj uglavnom nosili gorštaci. Priča, prema Hugh Trevor Roperu, ima sasvim šarmantni nastavak. Naime, Škoti koji su živjeli u nizinama i gradovima smatrali su Škote gorštake, dakle one u kiltovima, neciviliziranim divljacima. No, trebalo je navući kilt i biti gol ispod njega. Trebalo se nekako razlikovati od Engleza.

Kiltovi su zažvijeli i zadobili svoje mjesto i u povijesti ratne ikonografije. Jedan od najpoznatijih kiltonosaca, ali i gajdaša je Bill Millin. On je bio onaj Škot koji je na dan iskrcavanja u Normandiji neumorno, njemačkim metcima i granatama usprkos, paradirao obalom i svirao gajde. Ovjekovječio ga je Ken Annakin u filmu „Najduži dan“, a umro je ljetos. Iz tog slučaja nikako ne treba zaključiti da su njemačku vojsku pobijedili dečki u suknjicama. Istina, povijest ratovanja u kiltovima nije uvijek tako slavna, ali tradicija ne bi bila tradicija kada manje slavno ne bi prešućivala. Tako se uglavnom ne spominje da su škotski vojnici u kiltovima u Prvom svjetskom ratu na vrlo bolan način, na vlastitim genitalijama, spoznali učinak iperita.

Ne treba ići sve do Škotske da bi se pronašli povijesni primjeri izmišljene tradicije. Dovoljno je otići do Slovenije. Prije dva desetljeća, u osvit izbora 1990. godine ti su izbori dodatno reklamirani tvrdnjom da je riječ o prvim višestranačkim izborima za slovenski parlament nakon Drugog svjetskog rata. Zapravo, ništa nije netočno u toj rečenici. Tek je prešućeno da prije Drugog svjetskog rata uopće nije bilo izbora za slovenski parlament, nije postojao. Kad smo već kod susjeda, možemo svratiti i na istok. Godine 1904. pošta Srbije objavila je prvu marku s povijesnim motivom, a slavila se stota obljetnica dinastije Karađorđevića. Mali se problem krio u tome što ta dinastija u tih sto godina uglavnom nije bila na vlasti. Dapače, marka je tiskana 1904. godine, a dinastija je ponovo došla na vlast 1903. godine na ne naročito popularan način. Prethodnik im Aleksandar Obrenović je zajedno sa suprugom Dragom Mašin ubijen i mrtav bačen kroz prozor. Dovoljan razlog da novovladajuća dinastija svoju popularnost potraži u uglavnom nepostojećoj prošlosti, kad već ne može u nepopularnoj sadašnjosti.

Jasno je i iz slučaja poziva za božićno druženje pravaša Ruže Tomašić da mlado nema tradiciju. Tradicija je privilegija staroga. Ruža Tomašić očito želi ubrzano stvoriti tradiciju, ali stvarno je teško vjerovati da je zagovornica vlastitog brzog starenja.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka