Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 9° 1
Sutra: 9° 9° 1
18. prosinca 2018.
Opća praksa Tihomira Ponoša

kolumna Recep Tayyip Beljak

arhiva NL
arhiva NL
Autor:
Objavljeno: 17. svibanj 2017. u 17:12 2017-05-17T17:12:23+02:00

Možda je Beljaka inspirirao nedavni turski ustavotvorni referendum i Erdogan. U modelu predsjednika HSS-a bili bismo najviše na koračić udaljeni od potpune mehaničke trodiobe vlasti pri čemu ni jedna vlast ne bi nadgledala niti kontrolirala drugu i svaka bi bila potpuno neovisna o drugima

U predizborno vrijeme, pa bila riječ i o lokalnim izborima, treba nekako privući svjetla pozornice na sebe. Kada je netko mali, a zemlju potresa propast Agrokora i politička kriza tek je privremeno, administrativnom mjerom nesazivanja Sabora, prigušena, to nije jednostavno. Predsjednik HSS-a i saborski zastupnik Krešo Beljak odlučio je to učiniti prijedlogom inovacije izbornog sustava u Hrvatskoj.

Beljak je predložio da se premijera ubuduće bira na izravnim izborima te da zastupnici u Saboru budu volonteri. Prvu je inovaciju eksperimentalno provodio Izrael devedesetih godina prošlog stoljeća, a nakon izvanrednih premijerskih i parlamentarnih izbora 2001. godine od daljnjeg je eksperimentiranja, poučen vrlo lošim rezultatima, odustao. Iako Beljak još nije potpuno razradio svoj model, on bi, sudeći prema onome što jest domislio, potpuno odvojio izvršnu od zakonodavne vlasti. Naime, premijera bi birali izravno u Hrvatskoj kao jednoj izbornoj jedinici, a birali bi ga, kao i predsjednika Republike u jednom ili dva izborna kruga.

Pobjednik bi postao premijer automatski, imao bi izravni legitimitet i u tome je Beljak otišao korak dalje od Izraela. Beljakovom premijeru ne bi trebala nikakva parlamentarna podrška, nikakva većina u Saboru. Pobjednik/premijer bi sastavio svoju vladu, imenovao ministre i oni bi bili njegovi privatni ministri. On bi ih samostalno, neovisno o volji parlamenta, imenovao i razrješavao. Vlada ne bi bila potvrđivana u parlamentu, premijer bi odgovarao samo biračima, a između njega i njegovoj dragog naroda jedva da bi i bilo posrednika. Sabor bi i dalje postojao, mogao bi odbijati prijedloge zakona koje mu dostavlja vlada, ali nije jasno bi li to imalo ikakvih političkih posljedica po vladu.

Beljak u svom modelu predviđa po svemu sudeći potpunu neovisnost vlade pa čak ni odbijanje premijerovog prijedloga proračuna vjerojatno ne bi bio razlog za pad vlade. Upitan što bi bilo ako bi Sabor odbio premijerov prijedlog proračuna i bi li to za posljedicu imalo prijevremene premijerske i parlamentarne izbore za naš je list kazao da bi se o detaljima »dalo razgovarati«. Proračun i izglasavanje proračuna inače, ni u jednom poznatom društveno-političkom modelu, nisu detalj o kojem bi se »dalo razgovarati«.

Beljak je otišao dalje i od propalog izraelskog eksperimenta jer je u tom neuspjehu premijer morao biti ujedno i zastupnik u Knessetu (kao što je to morao biti i prije), a morao je većinu skupiti u parlamentu, od stranaka čiji su predstavnici izabrani.

Dakle, veza između zakonodavne i izvršne vlasti je o(p)stala, dok je u Beljakovu slučaju to upitno. Upitno je zašto Beljak predlaže tako skromne promjene koje se ne tiču samo izbora, a on tvrdi da želi promijeniti izborni zakon, nego arhitekture političke moći i zašto, kad već uvodi premijera koji ne ovisi o nikome i ničemu, ne dovodi u pitanje funkciju predsjednika države. Što će mu predsjednik koji ionako nema velike ovlasti pored premijera s golemim ovlastima. Od ono malo poslova što ih ima, predsjednik bi izgubio jedan i to u očima javnosti prilično važan – davanje mandata za sastav vlade. Beljakov premijer ne bi po moći bio usporediv (ako je vjerovati ovom nerazrađenom krokiju predsjednika HSS-a) ni s predsjednikom SAD-a, imao bi veće ovlasti i od njega. Predsjednik SAD mora, htio-ne htio, surađivati s Kongresom. Tko zna, možda je Beljaka inspirirao nedavni turski ustavotvorni referendum i Recep Tayyip Erdogan. U modelu predsjednika HSS-a bili bismo najviše na koračić udaljeni od potpune mehaničke trodiobe vlasti pri čemu ni jedna vlast ne bi nadgledala niti kontrolirala drugu i svaka bi bila potpuno neovisna o drugima.

Drugi biser političke mudrosti za koji se zalaže Beljak, istina nije on prvi (valja se sjetiti da su to početkom stoljeća zagovarali pokojni Ivan Supek i Ivan Grubišić) je da zastupnici u Saboru budu volonteri. Naravno da u suvremenom svijetu zastupnici nisu nigdje volonteri, nema niti jedne europske države, države liberalno-demokratkog poretka, u kojoj zastupnici volontiraju. Profesionalizacija zastupnika u parlamentu, pa i politike kao djelatnosti, velika je tekovina sindikalnog, socijalističkog i socijaldemokratskog pokreta 19. stoljeća. Jer, kada bi zastupnici morali biti volonteri politikom bi se mogli baviti samo oni koji imaju dovoljno vremena za takvu neplaćenu ekstravagantnu djelatnost, a to su bogati. Beljak tvrdi da smo premala država da bi plaćali tolike profesionalne političare i od svih tih političara on bi deprofesionalizirao one koji su svugdje profesionalni, jer valjda je moguće biti amaterski saborski zastupnik, ali ne i amaterski samoborski gradonačelnik.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka