Grad: Rijeka
Danas: 4° snijeg
Sutra: -9° 3°
16. prosinca 2017.
Opća praksa Tihomira Poniša

kolumna Rajoy – zaslužnik katalonske neovisnosti

REUTERS
REUTERS
Autor:
Objavljeno: 4. listopad 2017. u 17:39 2017-10-04T17:39:38+02:00

Slanjem policijskih snaga i Guardie Civil iz drugih dijelova Španjolske u Kataloniju uoči referenduma, Rajoy je mobilizirao i galvanizirao Katalonce u mjeri u kojoj to nije uspijevalo ni onim katalonskim političarima koji zagovaraju neovisnost

Bude li Katalonija samostalna država, veliki zaslužnik za njenu nezavisnost bit će španjolski premijer Mariano Rajoy. Slanjem policijskih snaga i Guardie Civil iz drugih dijelova Španjolske u Kataloniju uoči referenduma, a posebno načinom njenog djelovanja za vrijeme održavanja samoga referenduma, Rajoy je mobilizirao i galvanizirao Katalonce u mjeri u kojoj to nije uspijevalo ni onim katalonskim političarima koji zagovaraju neovisnost. Već samo slanje policije iz drugih dijelova zemlje Katalonci (koji imaju autonomnu policiju) su mogli doživjeti kao svojevrsnu agresiju (unatoč ustavnosudskoj zabrani referenduma), a nakon nedjelje pripadnike tih postrojbi mogu doživljavati kao batinaške odrede.

No, katalonski referendum o neovisnosti mnogo je kompleksniji od redovito primitivne manifestacije zvane batinanje mirnih građana čiji politički ciljevi ne odgovaraju vlasti. Na referendum je izašlo 42,8 posto birača. Kada se njima i pridoda oko 750.000 glasačkih listića koje je policija zaplijenila, i ako bi se njih sve pribrojalo u broj izašlih na referendum (bez obzira na to kako su se izjasnili) odaziv bi bio oko 56 posto. To zapravo znači da i dalje ne znamo u kojoj su mjeri Katalonci doista zainteresirani za to da Katalonija bude samostalna država. Devet desetina onih koji su izašli na referendum podržalo je ideju samostalne i to republikanske katalonske države, pretpostaviti je da bi danas odaziv na referendum, zahvaljujući mobilizacijskom učinku Rajoyeve politike bio znatno veći kao i da bi prevagnuli oni koji podržavaju samostalnu državu što je do prije samo nekoliko dana bilo itekako upitno. Od nedjelje se povlače paralele s hrvatskim referendumom iz svibnja 1991. godine, ali te paralele nisu na mjestu. U Hrvatskoj je na referendum izašlo 83 posto birača, gotovo svi birači upisani na teritoriju Hrvatske koji su tada kontrolirale hrvatske vlasti. Osim toga, nasuprot hrvatskoj politici tada je bila politika Slobodana Miloševića, a nasuprot Kataloncima je Rajoyeva politika koja, bez obzira na nedjeljno batinanje, nije usporediva s Miloševićevom.

Sljedeći problem katalonskog referenduma je njegov razlog. U korijenu svega je ideja o samostalnoj državi, ali ono što se u posljednje vrijeme najviše isticalo kao argument za izlazak iz Španjolske je novac, odnosno podatak da Katalonija u državni proračun uplaćuje desetak milijardi eura više nego što joj se iz proračuna vraća. No, to nije tek katalonska sudbina. To je sudbina svih razvijenih u odnosu prema nerazvijenijima.

Poreznom politikom novac se redistribuira i kako bi oni koji su siromašniji i imaju manje dobili više nego što sami po sebi imaju. Cijenu toga plaćaju bogatiji, a na razini zajednice to se zove solidarnost (uz pretpostavku razumnog poreznog opterećenja). Taj proračunski argument bio je jedan od onih koje su u Velikoj Britaniji koristili zagovornici Brexita, a bez takve porezne politike na razini Europske unije Hrvatska ne bi mogla ni teoretski računati na to da može iz njenih fondova povući više novca nego što uplaćuje u proračun. O tome što bi na temelju tako vođene politike u Španjolskoj u Hrvatskoj netko mogao poželjeti učiniti s Istrom (koja također više uplaćuje nego što joj se vraća) možda je i bolje ne razmišljati (ali nije zgorega početi, za svaki slučaj).

Za Kataloniju je pitanje otcjepljenja u ovome trenutku mnogo kompliciranije nego li za (pre)ostali dio Španjolske. U slučaju otcjepljena slijedi pitanje – što dalje? Katalonija teško da može računati na međunarodno priznanje, osim ako se s time ne suglasi Španjolska. Možda jedini koji bi je priznali bi bili Južna Osetija i Abhazija, a već bi i Kosovo bilo oprezno s priznanjem. Bude li, pak, priznata, Katalonija bi bila tek na početku međunarodnog puta i slijedilo bi joj učlanjenje u međunarodne organizacije. U mnogočemu Katalonija kao priznata država ne bi imala problema, ali nije teško pretpostaviti da bi joj u pokušaju učlanjenja u Europsku uniju Španjolska stvarala više problema nego što je Slovenija stvarala Hrvatskoj, možda baš onoliko koliko Grčka stvara Makedoniji.

Katalonski referendum još ništa nije razriješio, ali je sve usložnio, a vođenje politike znatno otežao. Nakon nedjelje znatno je teže sjesti za stol i pregovarati bilo o stupnju autonomije, bilo o načinu otcjepljenja, dakle, vratiti se na onu istu točku od koje je Artur Mas odustao kada je na izborima prije pet godina njegova platforma nezavisnosti umjesto velike pobjede doživjela umjeren poraz, a nakon čega je upravo Mas odustao od pregovora i gurnuo Kataloniju na referendumski put. Glavni krivac za polariziranost u kojoj će politiku voditi biti teško je Mariano Rajoy.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka