Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 17° 2
Sutra: 17° 17° 2
26. rujna 2018.
Opća praksa Tihomira Ponoša

blog Radost i nada

Snimio Davor KOVAČEVIĆ
Snimio Davor KOVAČEVIĆ
Autor:
Objavljeno: 25. travanj 2018. u 19:07 2018-04-25T19:07:52+02:00

Zašto nikome među protivnicima ratifikacije nije palo na pamet kako to da njihove udruge nisu kvalificirane za pružanje utočišta, utjehe i zaštite ženama žrtvama nasilja i uopće žrtvama nasilja u obitelji. Kako to da U ime obitelji ili Vigilare ili Grozd ili neka takva udruga nema životopis takve kvalitete da može pružati pomoć žrtvama nasilja?

Domaća se desnica, posebno ona izvanparlamentarna, fundamentalistička, u dosluhu s vrhom Katoličke crkve temeljito izblamirala u više od godinu dana dugoj priči o Istanbulskoj konvenciji.

Lagalo se danomice, makar se i istinu stavljalo u naziv svojih inicijativa, prijetilo se rodovima i ideologijama, gubitkom suvereniteta (čak tolikim da se Miro Bulj, vjerojatno uopće ne razumijući što govori proglasio po pitanju Konvencije suverenistom i upravo to je razlog zbog kojega je svojim glasom nije podržao), a kada to oružje nije bilo dovoljno jako, potezan je financijski argument i tvrdnja da će provedba Istanbulske konvencije koštati milijardu kuna te da će lijevo-liberalne udruge, profesionalni ljudskopravaši ratifikacijom Konvencije dobiti status države u državi i zajamčeno izdašno financiranje iz proračuna.

Ovu posljednju tezu agilno je promovirao Mate Mijić, još jedna intelektualna nada desnice koja je propala prije nego što se i ponadala.

Ova posljednja financijska priča posebno je zanimljiva pa ćemo se na njoj malo više zadržati. Ostavimo po strani da to što će netko dobivati novce za provedbu Konvencije nije nikakav argument za ratificiranje ili neratificiranje dokumenta, osim ako zloba i podlost nisu postali valjani argumenti.

Zašto nikome među protivnicima ratifikacije nije palo na pamet kako to da njihove udruge nisu kvalificirane za pružanje utočišta, utjehe i zaštite ženama žrtvama nasilja i uopće žrtvama nasilja u obitelji. Kako to da U ime obitelji ili Vigilare ili Grozd ili neka takva udruga nema životopis takve kvalitete da može pružati pomoć žrtvama nasilja?

Odgovor je jednostavan – nikada se nisu time bavili pa bi htjeli da se i oni koji se time bave time ne bave, jer ako se bave onda bi im još moglo doteći nešto novaca iz proračuna i to baš zbog onoga čime se bave, a čime se obiteljaši i vigilareovci ne bave – zaštitom žena i žrtava obiteljskog nasilja uopće.

To da provedba Konvencije neće koštati milijardu kuna znano je odavno, ali nikoga s desne strane nije spriječilo u laganju u neumornom ponavljanju da će provedba Konvencije imati deseteroznamenkastu cijenu.

Toliko o njihovom moralu. To da je država za provedbu Konvencije u ovoj i sljedećoj godini namijenila po 1,49 milijuna kuna poodavno je znano i u ovoj rubrici spominjano. No, što će sada učiniti svi ti nesretnici koji su se bunili kako će novac u slapovima dotjecati na račune profesionalnih ljudskopravaša, sada kada znamo da će sasvim solidna svota biti isplaćena Caritasu i drugim pravnim osobama Katoličke crkve koje imaju utočišta za žene? Što će Katolička crkva, s obzirom na protivljenje ratificiranju Konvencije, reći?

Hoće li se pozvati na prvu rečenicu pastoralne konstitucije »Gaudium et spes« (Radost i nada) o Crkvi u suvremenom svijetu potvrđenoj posljednjeg dana Drugog vatikanskog sabora, a koja glasi »Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika, te nema ničega uistinu ljudskoga a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu«.

Dio desnice koji se protivio Konvenciji (i koji joj se i dalje protivi i pokušava organizirati referendum kojim bi se ratificirani dokument odbacio), a u ovom slučaju u taj dio desnice svakako treba uvrstiti i vrh Katoličke crkve se naprosto toliko osramotio da im u nadolazećem razdoblju ne preostaje ništa drugo nego da budu smjerni i činjenično točni ne bi li postali koliko-toliko vjerodostojni u svojim pregnućima i nagnućima. Za sada nema naznaka da će tako činiti.

Istanbulska konvencija je na izlaznim vratima fokusa javnosti, još će se o njoj nešto malo pisati u svjetlu najavljene referendumske inicijative, dio desnice svoj novi fokus pronalazi u svojoj staroj temi – referendumskom uređivanju izbornog zakonodavstva. No, zapravo bi Istanbulsku konvenciju i kada izađe iz fokusa trebalo držati na rubu vidnog polja. Naime, započinje važniji dio, njena provedba.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka