Grad: Rijeka
Danas: 24° moguća kiša
Sutra: 14° 27° oblačno
12. prosinca 2017.
Opća praksa Tihomira Ponoša

Komentar Povijest će (nam) pisati tko hoće

Reuters
Reuters
Autor:
Objavljeno: 2. prosinac 2017. u 17:55 2017-12-02T17:55:51+01:00

Haški sud, pak, što god tko mislio o njemu, od početka nema funkciju pisanja povijesti, jer to i nije posao suda, ali će za buduće pisce povijesti biti itekako važan zbog golemog broja dokumenata koje je prikupio

Nakon ovotjedne presude Haškog suda ponovo smo mogli slušati o tome tko neće pisati našu povijest. Politički veteran Vladimir Šeks poručio je da »neće Haški sud pisati povijest«, a predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović u svom je obraćanju poručila »nitko drugi, pa ni Haški tribunal, neće pisati našu povijest!«. Očito je mislila da je time izrekla nešto važno i odlučno čim je na kraj rečenice, a što je vidljivo iz teksta obraćanja objavljenog na njenoj internetskoj stranici, stavila uskličnik.

Nije Grabar-Kitarović prva koja je izgovorila tu besmislicu da nitko drugi neće pisati našu povijest. Našu povijest će pisati oni koji će to htjeti. Nisu ni povijest ni povijesna znanost u zabranu, u koji mogu ući samo oni koje neki gospodar zabrana pripušta.

Takva tvrdnja znači da će taj netko drugi koji bi pisao »našu povijest« zapravo lagati o »našoj povijesti« i time naštetiti Hrvatskoj ili je neće prikazati onakvom kakvom je zamišlja gospodar zabrana. Takva tvrdnja znači i da će oni »naši« koji će pisati »našu povijest« raditi upravo suprotno, neće lagati i neće naštetiti Hrvatskoj, a povijest će prikazati baš onakvom kakvom je zamišlja gospodar zabrana. Takvom se tvrdnjom pokušava uspostaviti, neuspješno dakako, monopol nacije/države na pisanje vlastite nacionalne/državne povijesti, a takvom se tvrdnjom sve one koji ne pripadaju toj naciji/državi de facto proglašava mutikašama, smutljivcima i neprijateljima ili, pak, u blažoj varijanti neukim blesanima koji nisu sposobni shvatiti slojevitost hrvatske povijesti.

Iza svega toga krije se ipak nešto potencijalno opasnije od naivnog vjerovanja da baš nitko neće pisati hrvatsku povijest zato što je »netko drugi«. Ta teza smjera prema tome da postoji samo jedna, službeno odobrena i verificirana, povijest, ona je baš takva kakva jest i nikakve drugačije interpretativne intervencije u nju nisu dopuštene. To bi značilo i da bi unutar Hrvatske trebalo odrediti tko bi smio pisati hrvatsku povijest i tko bi interpretativno bio, kako bi se u socijalizmu kazalo, na liniji, a radi se ponajprije o nedavnoj povijesti, takorekuć suvremenosti, s kraja prošloga stoljeća, pa bi možda, primjerice, Ante Nazor bio poželjan, a primjerice Hrvoje Klasić to nikako ne bi smio raditi.

Naravno da historiografija i pisanje povijesti tako ne funkcioniraju, povijest je podložna stalnim reinterpretacijama činjenica.

Dugogodišnje ponavljanje fraze »neće nama nitko drugi pisati našu povijest« krije strah od toga što bi netko koga se ne može kontrolirati mogao napisati, a iza tog straha krije se nesigurnost u sebe samoga i uvjerenje da u toj povijesti ipak ima nešto čime se ne treba dičiti, pa to, ako se već ne može prikriti, treba interpretativno prekriti.

Haški sud, pak, što god tko mislio o njemu, od početka nema funkciju pisanja povijesti, jer to i nije posao suda, ali će za buduće pisce povijesti biti itekako važan zbog golemog broja dokumenata koje je prikupio.

I za kraj, ako nitko drugi neće pisati našu povijest, smiju li naši povjesničari pisati tuđu povijest, recimo povijest Srbije koncem 20. stoljeća?

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka