Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
13. studenoga 2019.
Opća praksa Tihomira Ponoša

kolumna Od stranca do stranog poslodavca

NL arhiva
NL arhiva
Autor:
Objavljeno: 8. kolovoz 2014. u 13:24 2014-08-08T13:24:55+02:00

Samostalna Hrvatska - nakon tisuću godina se ode od stranca, a želi se završiti kod stranog poslodavca

Govor predsjednika Vlade Zorana Milanovića u Kninu jedva da se i mogao čuti od zvižduka. To kninsko zviždanje predsjedniku Vlade (ove godine i predsjedniku Republike Ivi Josipoviću) decibelno je pojačana repriza prošlogodišnjih zbivanja.

Svi su to zviždanje već osudili ili ga ocijenili u najmanju ruku neprimjerenim, pa je i predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko osudio zviždanje, zaključio da to nije način na koji se izražava nezadovoljstvo i kazao da nije čuo pola Milanovićeva govora. Ako ćemo pravo, šteta je što se taj govor jedva mogao čuti uživo (na televiziji se ipak moglo) jer nije da u govoru nije bilo zanimljivih momenata.

Iskazao je Milanović poštovanje prema prvom predsjedniku Republike Franji Tuđman »jer je bio hrvatski predsjednik u vrijeme kada je to bilo najteže«. Bilo je tu uobičajenih rečenica (što ne znači da nisu iskrene) kojima se priželjkuje bolja sadašnjost, o važnosti branitelja, o tome kako o vlastitim interesima odlučujemo u Hrvatskoj.

Izjavom da o vlastitim interesima odlučujemo u Hrvatskoj Milanović nije kazao ništa drugo nego da se danas Hrvatsku smatra suverenom i samostalnom državom (koliko to država u današnjem svijetu koja je k tome i članica EU može biti) te da, da parafraziramo stari izborni slogan HDZ-a, odlučujemo sami o sudbini svoje Hrvatske.

Drugačije rečeno, o sudbini Hrvatske ne odlučuje nitko drugi do njenih građana i političara samih, nitko izvan Hrvatske, a to je nešto po čemu se današnja Hrvatska razlikuje od one kakva je bila i postojala do 1991. godine ili najkasnije do 15. siječnja 1992. 

  To nije bila jedina premijerova izjava o državotvornosti i njenim posljedicama. Izjavio je »tisuću godina smo čekali da imamo svoju državu i hvala onima koji su za tu državu dali sve. Tisuću smo godina radili i borili i ginuli za strance, koji su nas tretirali kao strance, no danas to nisu naši neprijatelji. Zajedno smo u EU i zajedno gradimo bolju budućnost«.

Ostavimo ovom zgodom po strani to što je premijer nasjeo na priču nastalu u 19. stoljeću i mladim danima hrvatske historiografije i hrvatske moderne politike o mnogostoljetnom hrvatskom snu o samostalnoj hrvatskoj državi. Nije važno ni to što su nas oni za koje smo tisuću godina radili, borili se i ginuli tretirali kao stance, iako su ne nas nego naše pretke zapravo tretirali kao podanike.

Upitno je to koliko su nam ti i takvi danas prijatelji imamo li na umu sukob oko Ine s MOL-om. Nismo ni sa svima zajedno u EU i ne gradimo sa svima zajedno bolju budućnost jer Srbija je tek započela svoje pristupne pregovore. 

   Ovom zgodom zadržat ćemo se na onom dijelu premijerove izjave u kojem je konstatirao da smo tisuću godina radili za strance. Sad kada imamo svoju državu (u onih tisuću godina čekanja postojala je samo domovina) po logici stvari trebali bismo raditi za sebe.

Ne tako davno, negdje pri kraju tisućgodišnjeg perioda čekanja, u školama se djecu podučavalo kako je prva Jugoslavija, ona monarhistička na čelu s dinastijom Karađorđevića, bila zaostala država, ali ona ne samo da je bila zaosala nego je bila u rukama stranog kapitala i stranih tvrtki.

I to je bila jedna od njenih velikih slabosti, tumačilo se učenicima u školama, i to je bio jedan od dokaza da ta država naprosto nije bila dobra jer, eto, zapravo nije bila »naša«.

Poteškoća s ovim dijelom Milanovićeve izjave je u tome što mnogi u Hrvatskoj i danas rade za strance, što može biti posljedica i slabosti ove države, i toga što možda nije dovoljno »naša«, ali i naprosto suvremenih globalizacijskih ekonomskih procesa. U tome je poteškoća, ali štos je u tome što Hrvati danas nestrpljivo čekaju da počnu raditi za strance.

 
  Dokaz za to je i ovotjedni posjet saudijskog princa Al Waleed bin Tala bin Abdulaziz al Sauda Zagrebu. Nitko ne zna zašto je zapravo došao, možda je čovjek samo na odmoru, ali mediji podgrijavaju nadu da kad je već došao, a ima dvadesetak milijardi dolara, mogao bi i investirati u nešto, bilo što, samo da investira, pa da zaposli kakvog Hrvata, može i Hrvaticu.

Štos je i u tome što i država, ne bi li pokušala riješiti ekonomske i socijalne teškoće, silno želi da ovdašnji ljudi rade za inozemne poslodavce. To se zove politika privlačenja stranih investcija i stvaranje pozitivne investicijske klime.

Vlada je, kao što znamo, neuspješna u tome da svojim državljanima pronalazi posao kod stranih poslodavaca i zbog toga mediji Vladu često kritiziraju. Eto, dakle, što je samostalna država u četvrt soljeća u hrvatskom slučaju - nakon tisuću godina se ode od stranca, a želi se završiti kod stranog poslodavca.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.