Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 6° 4n
Sutra: 6° 6° 4n
20. studenoga 2018.
Opća praksa Tihomira Ponoša

kolumna Ne smijemo znati, moramo vjerovati

REUTERS
REUTERS
Autor:
Objavljeno: 11. travanj 2018. u 21:58 2018-04-11T21:58:11+02:00

Ne radi se o tome trebali vjerovati Putinu, Asadu, May ili Trumpu, zdrav razum nalaže da se ne vjeruje nikome, a zdrav razum kaže i da treba inzistirati na činjenicama i podacima kako nakon one prve žrtve svakog rata ne bi uslijedile druge, treće...

Činjenice su svete, interpretacija je slobodna, staro je pravilo, pripisuje ga se Voltaireu, a to pravilo daje veoma precizan naputak kako djelovati, pa i u javnim poslovima. Dakle, da bi se nešto moglo interpretirati – posebno u tako kompliciranim područjima kao što su politika, ljudski i društveni odnosi, što nije tako jednostavno i što i nema čvrste zadanosti (kao što ih imaju prirodne znanosti) – prvo se moraju utvrditi činjenice i to, ako je ikako moguće, nepobitno.

Posljednjih pet tjedana suočavamo se obrtanjem pravila pa novo pravilo glasi da je interpretacija sveta, a činjenice su nepoznate. U konačnici, tim gore po činjenice, a to znači tim gore i po istinu, no osim starog pravila citiranog u prvoj rečenici ovoga teksta, postoji i drugo staro pravilo koje kaže da je u svakom ratu prva žrtva istina.

Kemijsko oružje očito je u posljednje vrijeme popularno u svijetu. U sirijskom građanskom ratu korišteno je u više desetaka slučajeva, najsmrtonosniji je bio napad sarinom u kolovozu 2013. godine kada je ubijeno više od 800 ljudi. Netko je koristio bojne otrove protiv ljudi, dapače protiv civila (iako je uporaba takvog oružja naprosto zabranjena, svejedno protiv koga), do danas nije nepobitno utvrđeno tko ga je koristio. Prstom se uvijek, posebno u slučaju iz kolovoza 2013. godine, upiralo u predsjednika Bašara al Asada, i u vrijeme kada nije dobro stajao na bojištu (baš to je bio slučaj iz 2013. godine), i u vrijeme kada je njegova vojska, zahvaljujući snažnoj ruskoj pomoći, dobro stajala na bojištu (slučaj iz travnja 2017. godine, baš kao i slučaj otprije nekoliko dana). Nakon kolovoza 2013. godine Asad je predao sve zalihe kemijskog oružja i ono je pod nadzorom Organizacije za zabranu kemijskog oružja UN-a (vrlo ozbiljna i stručna organizacija, za svoje uspjehe nagrađena i Nobelovom nagradom za mir upravo 2013. godine) uništeno. Pitanja su jednostavna: je li Asad doista predao, kako se tvrdi, svu zalihu koju je imao (i za koju je OPCW znao) ili je nešto uspio zatajati ili, možda, još netko tko ratuje u Siriji raspolaže (tko zna odakle ih je nabavio) bojnim otrovima. Na temelju nepouzdanih podataka najavljuju se akcije, na temelju nepouzdanih podataka i potpuno različitih interpretacija koje se kreću u rasponu od Trumpove ocjene da je Asad životinja, do ocjene ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova da sirijski režim s trovanjima nema nikakve veze, zapadamo u krizu odnosa kakva nije među velikim silama zabilježena od Hladnoga rata.

Stvari su otišle toliko daleko da šef stalne ruske misije pri UN-u u New Yorku Vasilij Nebenzia na sjednici Vijeća sigurnosti upozorava Washington na nesagledive posljedice ako napadne Siriju, a šefica stalne američke misije pri UN-u u New Yorku Nikki Haley odgovara da su ruske ruke umrljane »krvlju sirijske djece«. Na temelju nepouzdanih podataka, dapače po svemu sudeći manje ili više utemeljenih procjena, Trump najavljuje da će odgovoriti u roku od 48 sati, otkazuje odlazak na sastanak na vrhu američkih zemalja u Limi kako bi odlučio kako da odgovori Siriji.

Sve to – i trovanje ljudi sarinom i najave odmazde nad nekim tko možda doista nije odgovoran za trovanje – izaziva jezu. Američka odmazda, ako bi bila nalik na onu iz travnja prošle godine, vjerojatno ništa ne bi promijenila. Tada je ispaljeno 59 projektila na baze sirijske vojske odane Asadu, bez bitnog utjecaja na rat i odnos zaraćenih strana.

Kemijsko oružje, odnosno napad novičokom na Sergeja Skripala i njegovu kći Juliju u Salisburyju 4. ožujka ove godine, izazvao je diplomatsku krizu kakve nije bilo, barem u pogledu broja međusobno protjeranih diplomata, ni u Hladnom ratu. O cijelom tom slučaju znamo vrlo malo. Sergej i Julija Skripal nađeni su u besvjesnom stanju na klupici u Salisburyju. Britanska strana tvrdi da su otrovani veoma snažnim nervnim otrovom novičok ruske proizvodnje i to po nalogu Rusije. Prvih dana medicinski izvještaji (koje je priopćavala policija, ne liječnici) dali su naslutiti da Sergej samo što nije umro, a Julija bi se možda nekako i mogla izvući. Julija je otpuštena iz bolnice, Sergej se uspješno oporavlja.

Velika kriza formulirana je i formalizirana u izrazu »vrlo vjerojatno« koji su čelnici EU-a prihvatili ne bi li potkrijepili britansku tvrdnju da je organizator napada Kremlj. Ono što je uslijedilo, protjerivanje ruskih diplomata (i potom ruski odgovor), je zapravo porazno: političke odluke takve težine u ovakvim slučajevima ne donose se na temelju činjenica i znanja, nego na temelju računa vjerojatnosti i to u stvarima tako visokoga ranga da se s time doista nije kockati. No, posljedica ima još, pa i po zdrav razum. Od mnogih, pa i od vlada suverenih država se očekuje da se svrstaju, ali one ne smiju znati, nego vjerovati i u skladu sa svojim vjerovanjem, na temelju »vrlo vjerojatnog«, donositi odluke koje mogu imati dalekosežne, pa i katastrofalne posljedice. Ne radi se o tome trebali vjerovati Putinu, Asadu, May ili Trumpu, zdrav razum nalaže da se ne vjeruje nikome, a zdrav razum kaže i da treba inzistirati na činjenicama i podacima kako nakon one prve žrtve svakog rata ne bi uslijedile druge, treće...

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka