Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 13° 6
Sutra: 13° 13° 6
16. prosinca 2019.
Opća praksa

kolumna KOMENTAR TIHOMIRA PONOŠA Predsjednička kampanja osuđena je na besmislice

snimioi Darko Jelinek
snimioi Darko Jelinek
Autor:
Objavljeno: 8. kolovoz 2019. u 18:43 2019-08-08T18:43:20+02:00

Javnost od kandidata traži suvisle programe, a oni suvisle programe ne daju i to zato što ih nemaju, a ako ćemo pravo zapravo ih i ne mogu imati. Takve su naprosto ovlasti predsjednika Republike, pa čak i kad je riječ o ovlastima koje predsjednik Republike dijeli s Vladom u obrani, sigurnosti i vanjskoj politici.

Za nešto više od četiri mjeseca održat će se sedmi izbori za predsjednika Republike. Kako se vrijeme izbora bliži, tako se broj kandidata množi. Do sada je njih ne manje od 10 i ne više od 11 najavilo da će se natjecati za dužnosničko mjesto na Pantovčaku. Deset ih je to sigurno najavilo, ako ćemo pravo najavila je u Kninu i predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović, ali nju ćemo brojiti kao jedanaestu jer nije rekla da će se kandidirati nego da ćemo je kao predsjednicu viđati u Kninu o Danu pobjede i domovinske zahvalnosti i sljedećih pet godina za što je predsjednik HDZ-a (ovom zgodom nije važno to što je i predsjednik Vlade) Andrej Plenković zaključio da je tvrdnja da je Grabar-Kitarović najavila kandidaturu interpretacija.

Bit će iznenađenje zastanemo li na toj brojci kandidata. Vremena da još netko osjeti snažan politički poriv i najavi da će se kandidirati za predsjednika ima napretek. Činjenično gledano, nitko od njih za sada nije kandidat nego tek kandidat za kandidata. Kandidati će biti kada valjanost njihove kandidature potvrdi Državno izborno povjerenstvo najesen.

Brojka samonajavljenih kandidata ukazuje da bismo mogli imati, posebno uspiju li svi skupiti nužnih 10.000 potpisa (a za neke bi ta prepreka mogla biti nesavladiva) najveći broj kandidata otkako od 1992. godine na izravnim izborima biramo predsjednika Republike. Najviše ih je bilo 2004. godine, njih 13, a najmanje 1997. godine, samo trojica. Manje-više sve što smo do sada čuli od kandidata snažan je argument u prilog zahtjevu da se predsjednika ili predsjednicu Republike ubuduće bira u Saboru ili da njega ili nju bira neki poseban, precizno definiran, izborni kolegij. Javnost od kandidata traži suvisle programe, a oni suvisle programe ne daju i to zato što ih nemaju, a ako ćemo pravo zapravo ih i ne mogu imati. U nedostatku suvislih programa u skladu s ovlastima objavljuju svoje predsjedničke pozicije neostvarive liste želja, a medijski istupi im i ne mogu biti nešto drugo nego više ili manje zanimljive i duhovite doskočice, verbalna počkaljivanja koja, ako ćemo pravo, idu u rok političke borbe, ali ako se politička borba na to svede, postaje isprazna.

Predsjednički kandidati i ne mogu imati suvisle programe. Takve su naprosto ovlasti predsjednika Republike, pa čak i kad je riječ o ovlastima koje predsjednik Republike dijeli s Vladom u obrani, sigurnosti i vanjskoj politici. Zbog toga kandidatima za predsjednike Republike i ne preostaje ništa drugo nego da fantaziraju o onome što bi radili kad bi postali predsjednici, a onome kome se želja ostvari fantazija se sudari s realnošću. U verbalno za njih nešto povoljnijoj varijanti, kojoj pojedini kandidati nisu neskloni, najavljuju za što će se kao predsjednici Republike zalagati. Sama ta činjenica da govore za što će se zalagati, ne što će raditi, jasno određuje koliko je predsjednička funkcija limitirana.

U takve predizborne nesuvislosti uključio se i za sada posljednji u nizu od najavljenih nam kandidata ekonomist Dejan Kovač. Najavio je rekonstrukciju sustava diplomacije. Ona bi trebala postati kičma hrvatskog izvoznog gospodarstva, a veleposlanicima bi plaća bila podijeljena u dva dijela – osnovni i varijabilni koji bi ovisio o raznim faktorima. Kovač predlaže da se provjerava koliko se za vrijeme mandata pojedinog veleposlanika povećao izvoz u zemlju u kojoj je akreditiran, koliko su hrvatskih izvoznika spojili sa stranim tržištem, koliko stranih turista marketingom privukli u Hrvatsku. Ekonomist s Princetona Kovač je vjerojatno dobrohotan, i on bi se borio protiv korupcije, i on bi bio transparentan, ali neke stvari očito slabo razumije.

Nije posao veleposlanika da sklapa poslovne ugovore, nije on trgovački putnik, diplomati domaćim firmama mogu pomoći, ali vrlo ograničeno. Nije njihov posao ni da vode turističke marketinške kampanje, svakako ne pored žive i zdrave Hrvatske turističke zajednice i da prodaju aranžmane za ljetovanje u Hrvatskoj. Ideja da se plaća veleposlanika veže uz određene poslovne uspjehe je jedna od nevjerojatnijih koje smo čuli. Bilo bi zanimljivo iznaći način kako odrediti plaću veleposlaniku pri Svetoj Stolici, ili recimo šefu Stalne misije pri UN-u u New Yorku ili Ženevi.

Za koliko bi oni izvoznih ugovora mogli biti zaslužni i kako bi utjecali na ravnotežu trgovinske bilance Hrvatske i Svete Stolice? Šef Stalne misije pri UN-u u New Yorku imao bi dodatan problem s turističkim marketingom. Kako da on dovabi turiste iz Grenade, Barbadosa, Haitija, Gvajane ili Gvatemale, a to su sve države u kojima on predstavlja Hrvatsku.

Svih tih nesuvislosti bili bismo lišeni kada bi predsjednika ili predsjednicu Republike birali neizravno, a ovlasti pri tome potpuno uskladili s načinom izbora. Ovako je predsjednička kampanja uglavnom osuđena na besmislice.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.