Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 7° 1
Sutra: 7° 7° 1
17. studenoga 2018.
Opća praksa Tihomira Ponoša

kolumna Jesu li nakon Tita na redu Hebrang i Nazor

Snimio Nenad REBERŠAK / NL arhiva
Snimio Nenad REBERŠAK / NL arhiva
Autor:
Objavljeno: 21. lipanj 2017. u 21:26 2017-06-21T21:26:38+02:00

I za Tita i za Hebranga se na pločama njihova trga, odnosno ulice, izrijekom spominje antifašizam i to ne bez razloga, a obojica bi, uspostave li se kriteriji koje zagovaraju Hasanbegović i Esih trebali biti izbrisani iz planova grada. Hoće li tada Hasanbegović i Esih skupiti dovoljno antifašističkog poštenja i predložiti da se neka ulica u Zagrebu imenuje po Nadi Dimić?

Punih 37 godina nakon smrti, Josip Broz Tito i dalje je živahan u hrvatskoj političkoj zbilji. Pitanje formiranja sklapanja većine u Skupštini Grada Zagreba omogućilo je Bruni Esih i Zlatku Hasanbegoviću da Trg maršala Tita stave u središte gradske politike.

Za njih je to pitanje, na koje znaju odgovor, i inače prvorazredno, a ne efemerno. Sadašnji raspored snaga u gradskoj Skupštini, a on ukazuje na to da Milan Bandić bez petero zastupnika izabranih na listi Brune Esih ne može formirati većinu, omogućio im je da to pitanje postane prvorazredno i za druge. Za Milana Bandića pitanje naziva lijepog trga u središtu Zagreba inače nije prvorazredno.

U dosadašnjih 17 godina koliko je na čelu Zagreba (a realno je bio najmoćniji čovjek grada i u vrijeme kada je gradonačelnica bila danas gotovo zaboravljena Vlasta Pavić) za njega to nije bilo bitno pitanje. Bez obzira na povremene prosvjede i zahtjeve da promjenom imena Trga maršala Tita, Bandić se time nije bavio.

On se ni sada ne bi time bavio, radije bi prepustio građanima da na referendumu odluče hoće li se taj trg zvati po Titu ili neće. No, Hasanbegović je bio rezolutan u odbijanju prijedloga o referendumu, jer, kako je ustvrdio, taj trg nije nazvan po Titu referendumom, pa referendum nije potreban ni da bi se trgu promijenio naziv. I u tome je Hasanbegović u pravu. Doista nema smisla određivati nazive ulica i trgova na referendumu jer, ako bi se to radilo tako, Tito i njegov trg mogli bi biti samo početak.

U pismu upućenom Bandiću i Zagrepčanima Esih i Hasanbegović navode da je »nedopustivo da ijedan javni prostor u Hrvatskoj nosi ime jugoslavenskog diktatora, generalnog sekretara KPJ i maršala JNA«.

Ostavimo po strani pogrešku u pismu kojom je Tito tituliran kao diktator umjesto kao totalitarni vođa. Da je bio diktator, ne bi bio omiljen u nemalom dijelu naroda kojim je vladao, ne bi se sigurno vozio u otvorenom automobilu, niti bi masa bila iskreno tužna zbog njegove smrti.

Poteškoća s Titom jest u tome što on nije jednodimenzionalan. Razloga za to da po njemu ne bude nazvan »ijedan javni prostor« ima dovoljno. U najkraćem, on je doista odgovoran za smrt više desetaka tisuća ljudi pogubljenih bez suđenja, uspostavio je totalitarni sustav, a liberalno-demokratski sustav u kojem danas živimo bio mu je mrzak.

No, on je i kako piše na ploči na kojoj je ispisan naziv njegova trga u Zagrebu i »političar, vođa antifašističkog pokreta, predsjednik FNRJ i SFRJ 1945. – 1980.« (ovo posljednje nije točno, predsjednik je bio od 1953.). Bandiću sigurno ne bi bilo jednostavno skinuti ploču na kojoj piše, a stavljena je za vrijeme njegova upravljanja Zagrebom, da je čovjek kojem je taj trg posvećen bio vođa antifašističkog pokreta jer kakav je to gradonačelnik koji mijenja nazive trgova takvih ljudi.

Pitanje imenovanja ulica i trgova i eliminacija onih iz gradske topografije koji su bili povezani ili su bili dijelom komunističkog sustava je kompliciranije pitanje nego što ga u ovome času postavljaju Esih i Hasanbegović.

Na jugoistočnom kraju Trga maršala Tita završava Ulica Andrije Hebranga za kojega piše da je bio »političar, antifašist, sudionik NOB-a«. I sve je to točno, a točno je i da je Hebrang bio član Politbiroa CK KPJ u proljeće 1945. godine, upravo u vrijeme kada je u preuzimanju vlasti ta partija u kojoj je bio član Politbiroa i vojska u kojoj se borio kao sudionik NOB-a likvidirala više desetaka tisuća ljudi bez suđenja.

Treba li oduzeti trg Titu, a ostaviti ulicu Hebrangu? Ako ćemo kao jedini kriterij uzeti sudjelovanje u komunističkoj vlasti, što ćemo s Vladimirom Nazorom? On u tom slučaju prestaje biti književnik, prestaje biti i čovjek koji se pod stare dane priključio antifašističkoj partizanskoj borbi i od njega ostaje prvi predsjednik Prezidija Narodne Republike Hrvatske što je bio od kolovoza 1945. pa do smrti u lipnju 1949. godine, dakle u vrijeme stvaranja i konsolidacije komunističkog poretka.

I za Tita i za Hebranga se na pločama njihova trga, odnosno ulice, izrijekom spominje antifašizam i to ne bez razloga, a obojica bi, uspostave li se kriteriji koje zagovaraju Hasanbegović i Esih trebali biti izbrisani iz planova grada. Hoće li tada Hasanbegović i Esih skupiti dovoljno antifašističkog poštenja i predložiti da se neka ulica u Zagrebu imenuje po Nadi Dimić? U četvrtak ćemo proslaviti Dan antifašističke borbe u spomen na osnivanje Sisačkog partizanskog odreda, a Nada Dimić bila je šumi Brezovica pored Siska tog 22. lipnja 1941. godine.

Nada Dimić teško da je išta zgriješila prema kriterijima koje nastoje uspostaviti Hasanbegović i Esih jer su je ustaše umorile u logoru Stara Gradiška u ožujku 1942. godine. Danas manje-više svaki normalan čovjek za sebe tvrdi da je antifašist (bila to floskula ili ne), ili u blažoj varijanti gotovo je nemoguće pronaći čovjeka koji za sebe tvrdi da je fašist.

Ako se zalažu za suvremene europske vrijednosti, među koje spada antifašizam, a koje doista nisu efemerne, Hasanbegović i Esih trebali bi predložiti da se neka ulica ili trg u Zagrebu nazovu po Nadi Dimić.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka