Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 7° 1
Sutra: 7° 7° 1
20. studenoga 2018.
Međuzemlje Tihomira Ponoša

Ima još sarme!

Ima još sarme!
Ima još sarme!
Autor:
Objavljeno: 1. siječanj 2011. u 14:51 2011-01-01T14:51:09+01:00

Nova godina uistinu započinje točno u 11.15 kad se televizijske kamere uključe u Musikverein, a Helga Vlahović Brnović nas uvede u još jedan Novogodišnji koncert iz Beča, središnji događaj srednjoeuropske dekadencije

Baš je krasna stvar Nova godina, čisti vrhunac nepatvorene malograđanske ugode. Sam doček Nove godine natpisniku ovih redaka i nije neki doživljaj. Dočekivanjem Nove godine čeka se novi datum, a novi datum tako ionako nastupi svake ponoći. Ali, Nova godina je nešto sasvim drugo, prava milina.

Nova godina uistinu započinje točno u 11.15 kad se televizijske kamere uključe u Musikverein, a Helga Vlahović Brnović nas uvede u još jedan Novogodišnji koncert iz Beča, središnji događaj srednjoeuropske dekadencije.

Prvo nam za razbuđivanje serviraju Johanna Straussa mlađeg i njegov valcer "Na lijepom, plavom Dunavu". Idealna uvertira za glavoboljno, mamurno, novogodišnje jutro. Taj valcer može se doživjeti i kao život čovjeka u jednom danu, od jutarnjeg buđenja do večernjeg smiraja u snu. A valja se samo prisjetiti prvih taktova i zamisliti gotovo bilo koga kako gledajući koncert iz Beča lagano podiže krmeljive oči i mutnim pogledom pokušava razaznati što se točno zbiva na zaslonu njegove dalekovidnice. A do kraja valcera nema više nikakvih problema. Nema više krmeljivih očiju, nema više mutnog pogleda, čovjek je oran za početak Nove godine. Johanne mlađi, hvala ti.

Istina, ništa nije savršeno, pa tako ni Novogodišnji koncert. Stvarno gnjave s onim baletnim točkama, ali na kraju pokazuju svima kako treba ući u Novu godinu. U nju se, ako ćemo pravo, ne ulazi, u nju se mora umarširati. A nema ništa ljepše za to umarširavanje od Johanna Straussa starijeg i njegova Radetzky marša. Čim se u prvim taktovima oglasi dobošar sve je jasno, kolektivno umarširavanje može početi.

A taj Radetzky marš baš je nekako mil, netipičan marš. Iako skladan u čast maršalu nema ništa vojnički zlokobno u njemu, nema sudbinsku moć kakvu imaju Wagnerovi marševi, nema mrtvački prizvuk Chopina, nema čak ni lažne vojničke pompoznosti Verdija. To je valjda jedini veseli vojnički marš. Svi su veseli, razdragani, naivno-optimistični na početku Nove godine, baš kao da je ljeto 1914. godine i punoga srca i širokog osmijeha kreće se u rat koji će ispasti Prvim svjetskim.

Publika je toliko vesela, ali i toliko disciplinirana i utrenirana da bez problema zna kada mora (a zapravo to želi) veselo pljeskati ručicama i toptati nožicama, kada mora mirno, tiho i pokorno sjediti. A meni sve nekako toplo, lijepo to promatram iz kreveta, udobnog i toplog, i mislim si "jadni ljudi, ovi iz orkestra, oni godinama moraju paziti kad idu spavati u novogodišnjoj noći i u kakvom stanju. A bit će da ni Helgi Vlahović nije baš lako iz godine u godinu ne spavati ni na Novu godinu".

I čim mine Novogodišnji koncert, valja obaviti važan novogodišnji ritual - ručak.

E, to je prava milina. Godina je nova, a uživa se u svemu starom. Jedino što valja skuhati krumpir u kori, pa ga oguliti i malo posoliti, paše takav uz sarmu, sve ostalo je staro. Počinje se s ostatcima francuske i odavno hladnim odojkom, bira se ima li još koji bolji komad te mlađahne prasetine. Obično se čovjek razočara, shvati da mu je noć prije sve vrijedno pojedeno ili, što je gore, da je sve vrijedno pojeo, ali se ne predaje. Valja navaliti na staro makar bilo i manje kvalitetno. I dok se tako jede odojak, francuska, ponešto šunke, može malo sira, neke salate, šnita-dvije staroga, već sasušenog i neukusnog kruha, valja paziti na štednjak. Tamo se grije - sarma.

Eh, ta sarma je najbolja novogodišnja stvar. Nije ona slučajno određena baš za Novu godinu. Tko bi se onako mamuran maltretirao kuhanjem paradajz juhe za razbijanje mamurluka. Sarma se skuha ranije, što više to bolje (na žalost, kao sa svime doista vrijednim, ni sarme ne može biti previše), malo suhoga mesa, pokoje rebarce, samo se podgrije, uživa u mirisu i pridoda onaj netom skuhani krumpir. Za sve to valja naći mjesta u želucu.

Tiskaju se istodobno kroz jednjak komadići sarme i kuhanog mesa, probija se kiselo zelje (kako samo paše!), a jezikom se o nepce tješti ukusni blago zasoljeni zalogaj krumpira. Nakon toga valja pronaći još malo mjesta za kakav kolačić, koju laganu pitu mađaricu, ekler-dva, malo kokos kocki i za kraj nekoliko šnitica čokoladne rolade s orasima.

No, sve vrijeme mora se itekako paziti. Naime, iz televizora već odavno dopire glas Slavka Cvitkovića. Javlja se on iz Garmischpartenkirchena gdje upravo počinje sportska Nova godina. Druga je stanica Novogodišnje turneje. Sam početak skokova još se i može nekako preskočiti, sluša se pažljivo, ako netko skoči stvarno dobro, ulaže se golem napor, ustaje od stola i pokušava uhvatiti repriza majstorskog skoka. Ali, kad se završi s novogodišnjim ručkom, valja se preseliti pred televizor. Tek to je užitak.

Volim hladne Nove godine, a meni toplo u stanu, zavalim se, ja onako nabubrio od hrane gledam skakače onako žgoljave, ja onako jedva pokretan pred televizorom gledam što izvode i mislim si "kako su samo moćni, svaka im čast. Fleksibilnost je to.". Krasan je taj Garmischpartenkirchen. Nakon sigurnosti Musikvereina i izvjesnosti novogodišnjeg ručka, rizik skijaških skokova.

A kad mine i Garmishcpartenkirchen valja se nadati da će se na TV-u moći pogledati kakav neobavezan povijesni spektakl sa zlim Rimljanima (stvarno, zašto su u skoro svim povijesnim spektaklima Rimljani na strani zla?).

A valja se pripremiti i za 2. siječnja. Ima još sarme!

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka