Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 17° 1
Sutra: 17° 17° 1
14. studenoga 2018.
OPĆA PRAKSA Tihomira PONOŠA

kolumna Estetika politike

Estetika politike
Estetika politike
Autor:
Objavljeno: 19. studeni 2016. u 23:37 2016-11-19T23:37:00+01:00

U tjednu za nama doznali smo, i to upravo na stranicama ovoga dnevnog lista, da je Ministarstvo kulture nakon izbora promijenilo ne samo ministra, nego i estetiku. Politika često gradi svoju estetiku. Politika pretočena u vlast često nastoji svoju estetiku nametnuti kao dominantnu. Što je vlast sveobuhvatnija, to je nametanje estetike koja utjelovljuje ideologiju izraženije. Dobar primjer za to su totalitarizmi 20. stoljeća koji su redom nametali svoju estetiku ne samo kao dominantnu, nego kao službenu, pa čak i jedinu dopuštenu. Nije slučajno Arno Breker bio omiljeni kipar u nacističkom razdoblju njemačke povijesti. Staljinizam se manifestirao i kroz socijalistički realizam u umjetnosti. Najdalje je u takvoj praksi u Staljinovu razdoblju stigao Andrej Aleksandrovič Ždanov, komunistički moćnik koji je nakon Drugog svjetskog rata javno prokazao mnoge filozofe i umjetnike, a zahvaljujući njemu i njegovoj politici pojam »ždanovština« i danas obilježava dogmatsku krutost i administrativne zabrane i progon u znanosti, umjetnosti i kulturi. Ni talijanski fašizam nije bio lišen pretenzija na stvaranje vlastite estetike. Osim u arhitekturi, talijanski je fašizam zapamćen i u povijesti filma i to po filmovima »bijelih telefona«. Ti su filmovi, obično romantične komedije, prikazivali život više srednje klase, a to da likovi pripadaju višoj srednjoj klasi vidjelo se po tome što su koristili telefone bijele boje, a ne obične, crne, bakelitne. Mussolinijev je režim podržavao snimanje takvih filmova jer su bili popularni, na njima se dobro zarađivalo, a režim je smatrao da se odgajanjem publike na filmovima »bijelih telefona« odgaja publika i za ono što je režim smatrao ozbiljnim propagandnim filmovima.

Traženja vlastite estetike nije lišen ni demokratski poredak. Kada je glasoviti arhitekt Norman Foster obnavljao zgradu Reichstaga u Berlinu, tada već ponovno glavnom gradu ujedinjene Njemačke, odlučio je da će nova kupola biti staklena. Time se htjelo poručiti da je vlast prozirna, da se može vidjeti što ona radi, razabrati njenu pluralnost i da je transparentna. Istom su se logikom prozirnosti, pluralnosti i otvorenosti vodili arhitekti i koji su projektirali urede zastupnika u Reichstagu nadomak zgrade parlamenta, a takva je logika slijeđena i pri izgradnji ureda kancelara, odnosno kancelarke, nasuprot zgradi Reichstaga. U tim se graditeljskim pothvatima nastojalo doslovce izgraditi vrednote demokratskog poretka koje okupljaju golemu većinu građana, a ne nametnuti pojedinu ideju kao jedinu službenu i dopuštenu.

U tjednu za nama doznali smo da je iz kabineta ministra kulture uklonjen portret Ante Starčevića, djelo bosanskohercegovačkog slikara Behaudina Selmanovića. Portret u Bosni i Hercegovini cijenjenog slikara, preminulog 1972. godine, u kabinet je pristigao s bivšim ministrom kulture Zlatkom Hasanbegovićem. Selmanović ga je naslikao 1938. godine, u vrijeme kada je studirao na Državnoj umjetničkoj akademiji u Zagrebu gdje je i diplomirao 1943. U svojim je studentskim danima Selmanović pripadao starčevićanskoj, pravaškoj mladeži.

Hasanbegović je portret u veljači posudio od Matice hrvatske. U izjavi za Novi list kazao je da je Ante Starčević »utjelovljenje političke nacionalne misli koje sam na neki način i ja izdanak. Stoga mi je logičan izbor te slike«. S obzirom na kompleksnost i raznorodnost Starčevićeva djela nije najjasnije na što je točno Hasanbegović mislio. Pretpostaviti je da mu je prije svega na umu bila Starčevićeva državotvornost i inzistiranje na samostalnosti hrvatske države.

Nova je ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek umjesto Selmanovićeva portreta Starčevića u kabinetu izvjesila sliku nedavno preminule Nives Kavurić Kurtović »Usamljeni usprkos II«. Komentirao je Hasanbegović i odluku Obuljen Koržinek da Starčevića iseli iz kabineta. Svatko ima pravo na svoj estetski odabir, pa tako i sadašnja ministrica, kazao je Hasanbegović i dodao »a u novonastalim okolnostima Starčeviću zapravo tamo više i nije mjesto. Možda bi u Ministarstvu kulture sada bolje odgovarali portreti Hrvoja Hribara iz HAVC-a ili v. d. intendanta riječkog HNK-a Marina Blaževića«. Tom je svojom izjavom Hasanbegović zapravo kazao kako on, po svemu sudeći, zamišlja dužnost ministra kulture.

Već sam kabinet ministra mora odražavati svjetonazor i ideologijsku pripadnost ministra, a taj svjetonazor i ideologijsku pripadnost preuzima cijelo Ministarstvo. U vrijeme kada je on bio ministar, to je odražavao Ante Starčević (iako je nejasno zašto bi Starčevićev portret uopće bio izvješen bilo gdje u Ministarstvu kulture, prigodno mjesto za njega je Sabor), sada on više nije ministar, a s obzirom da je Obuljen Korižinek već opisao kao svog antipoda, onda je logična posljedica ta da tamo Starčeviću više nema mjesta. Iz svega toga se da zaključiti da je Hasanbegović kulturu doživljavao kao polje ideologijskog sukobljavanja (što ona svakako dijelom jest), a dužnost ministra kulture (tkogod da je obnaša) kao funkciju s koje se određuje službena državna estetika. Baš zato je njegov kratkotrajni mandat bio obilježen oštrim sukobima jer ako netko želi da nešto bude dominantno, onda nešto mora biti i potlačeno, i to se prirodno tome opire.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka