Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 6° 1
Sutra: 6° 6° 1
20. studenoga 2018.
Međuzemlje Tihomira Ponoša

kolumna Antiradnička klima u srcu demografije

Foto Vedran KARUZA
Foto Vedran KARUZA
Autor:
Objavljeno: 17. lipanj 2018. u 22:23 2018-06-17T22:23:32+02:00

Godinama se mnogo govori o lošoj poduzetničkoj klimi kao uzroku ekonomskih problema, a vrijeme je da se ozbiljno i često počne govoriti o antiradničkoj klimi kao jednom od uzroka populacijskih problema

Riječ je o životnom pitanju, pitanju opstanka Hrvatske kao države i hrvatskog naroda, kazala je predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović u ponedjeljak predstavljajući mjere populacijske politike. Predsjednica je zabrinuta, nije prva, nije jedina niti usamljena, zbog sve očitijeg pada broja stanovnika u Hrvatskoj. Godine 1991. Hrvatska je imala 4.784.265 stanovnika, 20 godina kasnije popisano je 4.284.889, trenutačno, tri godine prije popisa predviđenog za 2021. godinu u Hrvatskoj živi manje od četiri milijuna stanovnika. To znači da je Hrvatska po broju stanovnika na razini 1953. kada je u njoj popisano 3.936.022 stanovnika. Pad broja stanovnika s gotovo 4,8 milijuna na manje od četiri milijuna rezultat je demografskih trendova (na koje su demografi počeli upozoravati još koncem šezdesetih godina), rata i tranzicije. Cijena je golema jer u nešto više od četvrt stoljeća Hrvatska je izgubila oko 800.000 stanovnika iliti cijeli jedan Zagreb.

Za Grabar-Kitarović populacijska politika je ključno pitanje države. U svom iskazu o ugrozi opstojnosti države i naroda, i to ugrozi koja je posljedica smanjenja broja stanovnika, nije bila originalna, niti je Hrvatska u tome jedinstvena. Francuska se koncem 19. stoljeća suočila s negativnim demografskim trendovima (godine 1891. prvi je put u toj zemlji zabilježen veći broj umrlih nego živorođenih), pad broja stanovnika bio je važna tema francuske javnosti (uz ostalo i zbog toga što njihov istočni susjed, Njemačka, tada nije imala takvih problema), a povjesničar Jacques Bertillon zapisao je »Jedan jednostavan i bolan problem trebao bi zaokupiti svu francusku misao: 'Kako zaustaviti nestajanje Francuske? Kako zadržati francusku rasu na zemlji?'. Pored tog vitalnog pitanja sva ostala iščezavaju«.

Ono što nije iščezlo su mjere koje je predložila predsjednica Republike, a osim na same mjere, valja se osvrnuti i na reakcije na mjere. Dakle, reakcije su bile u rasponu da predsjednica nije predložila ništa što Vlada već ne radi i ne razmatra, do toga da su njene mjere prodavanje magle. Okvirno se izračunalo koliko bi provedba barem nekih od tih mjera koštala: milijardu, dvije, tri, tri i pol milijarde kuna godišnje, može i više. Jest, mogla se predsjednica potruditi, i njeni suradnici, pa dati okviran izračun, ali ono što uglavnom izostaje u objavljenim izračunima jest konstatacija da provedba takvih mjera naprosto košta. Nikada i nigdje nije bila besplatna. Reakcije političara su uglavnom bile površne, na prvu loptu, i u pravilu su se svodile na to da nije važno što je rečeno (a problem je doista golem) već je važno tko govori, pa ako govori političarka koja nije iz »našeg tabora«, onda to sve skupa ništa ne valja i to sve skupa treba omalovažiti, a ne analizirati i ukazati na manjkavosti.

Predsjednica je objavila popis mjera – popis želja na kojemu je štošta – od reforme javne uprave, do poduzetničkog okružja i poreznog rasterećenja do većih plaća, delimitiranih rodiljnih naknada, besplatnih vrtića za sve i produženog boravka do petog razreda.

Izostaje osvrt na nesigurno radno okružje u ovoj zemlji, a to je važan razlog dugotrajno loših demografskih trendova. Godinama se mnogo govori o lošoj poduzetničkoj klimi kao uzroku ekonomskih problema, a vrijeme je da se ozbiljno i često počne govoriti o antiradničkoj klimi kao jednom od uzroka populacijskih problema. U Hrvatskoj i dalje mnogi ljudi nepotrebno rade nedjeljom, posebno u trgovini, i time ih se ruinira kao socijalna bića. Hrvatska je vodeća u Europskoj uniji u kategoriji zaposlenih na određeno vrijeme, a takvo nesigurno i netrajno radno mjesto stvara trajnu nesigurnost koja se odražava i na planiranje obitelji.

Predsjednica Grabar-Kitarović imala je priliku to skresati u lice poslodavcima na njihovoj ovotjednog priredbi, ali nije to učinila. Njih, odnosno dio njih, je kao važne tvorce antiradničke klime, jednostavno zaobišla.

Drugi problem je samo rješavanje problema (predložene mjere jesu dio toga, ali dio) kako bi se izbjeglo da Hrvatska 2050. godine ima 3,2 milijuna stanovnika, koliko UN predviđa da će imati. To se samo mjerama populacijske politike neće moći postići, želi li se zadržati sadašnja razina broja stanovnika, oko četiri milijuna, nužno je stvoriti i provoditi politiku useljavanja. Matematika i statistika su hladne: godine 1973. u Hrvatskoj je rođeno 33.500 djevojčica, a 30 godina kasnije 19.500, dakle 14.000 manje. To znači da će Hrvatska do sredine stoljeća (do kada će otprilike djevojčice rođene 2003. biti u fertilnoj dobi) imati oko 40 posto manje žena nego što ih je imala u razdoblju koje upravo završava, a koje je započelo 1973. Drugačije rečeno, djevojčice rođene 1973. trebale su roditi 1,8 puta (što je nedovoljno jer demografi smatraju 2,1 kao minimum potreban za održavanje broja stanovnika) da bi rodile 60.000 djece. Da bi rodile 60.000 djece, djevojčice rođene 2003. godine morale bi roditi troje djece, a to se sigurno neće dogoditi. Hrvatska više nema svoje prirodne bazene iz kojih je crpila stanovništvo, prije svega je riječ o bosanskohercegovačkim Hrvatima, i nadoknađivala vlastite manjkove. Dakle, useljavanje neće biti jedina, nego spasonosna metoda, ne želi li se pasti na 3,2 milijuna stanovnika, a ti useljenici neće biti Hrvati. To znači da će populacijska politika vremenom postati područje užarenih nacionalističkih rasprava.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka