Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 14° 4n
Sutra: 14° 14° 4n
12. studenoga 2018.
Kultura&kolera

IN MEMORIAM Zbogom, dragi Profesore

Foto S. Drechsler
Foto S. Drechsler
Autor:
Objavljeno: 22. siječanj 2017. u 13:31 2017-01-22T13:31:45+01:00

Bio je lijep sunčan dan, kakvi su svi dani mladosti i osjećanja pravim čovjekom na pravom mjestu u pravo vrijeme, kada sam ušao u predavaonicu Filozofskog fakulteta u Rijeci u kojoj će se održati uvodno predavanje iz Teorije književnosti. Iza katedre bio je omanji čovječuljak koji me neodoljivo podsjetio na Profesora Baltazara. Nisam znao što očekivati, ali očekivanja su bila visoka, jer od svega što je nudila riječka kroatistika upravo je teorija književnosti bila ono što me posebno interesiralo.

Lagao bih kad bih rekao da se sjećam o čemu je profesor Gašparović govorio na uvodnom predavanju, ali znam da sam vrlo brzo osjetio strast koju dijelimo prema predmetu proučavanja, s tom divnom razlikom njegove upućenosti i moje neupućenosti. Upijao sam njegove brojne digresije i postavljao štreberska pitanja i protupitanja, na mnogo kolutanje očima kolega, posebno ako bi pitanja ulazila u vrijeme zaslužene pauze od predavanja. Nije ih za osuđivati, bili su doista klinci, za razliku od mene, kasnog studenta, doista sigurnog da je baš teorija književnosti ono čime se želim baviti.

Osjetio je to i moj dragi profesor, u čijem sam kabinetu proveo sate i sate i u i izvan vremena konzultacija, i opet na zgražanje brojnih kolega. Nije baš ni čudo da su nas, mene i još jednog starijeg studenta, također sigurnog da je teorija književnosti to što ga zanima, prozvali Ćirilom i Metodom.

Nije nam trebalo dugo, Metodu i meni, da se uputimo i drugim Profesorovim afinitetima: kazalištu i nezamjenjivom Janku Poliću Kamovu. Pa i dan danas s ponosom prepričavam ispit iz Teatrologije, Profesorova izbornog kolegija. Pita tako Profesor kolegicu što je to mim, vrti i koluta očima na zamuckivanje, ne osobito sklon neznanju, pa ni polovičnom znanju. Pita potom drugu kolegicu nešto slično, da bi mene upitao pitanje zbog kojeg me (opravdano) ni jedna ni druga kolegica kasnije nisu željele ni pogledati: »Dobro kolega, a što vi mislite o Batušićevoj knjizi?« Naravno da je znao da sam je pročitao, i da znam što je mim; njega je, eto, zanimalo što mislim o knjizi.

Cijelo vrijeme tu je negdje bio i Janko Polić Kamov, lebdeći nad nama onako mlad, suhonjav, proklet i lud, a nadasve nevjerojatno talentiran, čovjek koji je do svoje 24. godine prešao put koji je malo tko u povijesti čovječanstva uspio prijeći, no imajući i tu nesreću stvaranja u »malom« jeziku, u vremenima i okolnostima koje mu nisu bile sklone. Diplomski? JPK, dakako, kod mentora Gašparovića.

Na njegov poticaj uhvatio sam se komparativne analize prve i druge Kamovljeve pjesničke knjige, tada gotovo bez literature i ideja naših povjesničara književnosti što uopće s tim dijelom Kamovljeve ostavštine. I utvrdio, neporecivo, dokazima, da je Kamov bio ekspresionist prije ekspresionizma. Ako na ičemu moram žaliti u odnosu s Gašparovićem to je moja nepopravljiva lijenost da taj rad proširim i pripremim kao knjigu koju je on želio urediti.

Fakultet je prošao, moj profesionalni život stjecajem okolnosti uputio se novinarstvu, a ne akademskoj zajednici, prije svega zato što nisam htio ništa drugo nego asistenturu profesoru Gašparoviću, što iz raznih razloga nije bilo moguće.

No sretali smo se moj dragi profesor i ja u brojnim okolnostima, divno se politički ne slažući, ali za razliku od moje uobičajene drčnosti po tim pitanjima, Profesoru nikad ništa nisam rekao.

Ovaj Mediteran, prvi koji »službeno« uređujem, zato, zbog svega što Vam nisam dospio reći i svega što ste mi značili, posvećujem Vama. Onako kao što i Vi svoju posljednju knjigu, »Zlatno runo«, na koju donosimo veliki osvrt Svjetlane Hribar, posvećujete onima koji su Vas formirali.

Zbogom, dragi Profesore.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

Iz kategorije: Kultura&Kolera

Pogledaj sve

HNK Rijeka