Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 2
Sutra: 23° 23° 2
20. rujna 2018.
Kultura & Kolera Maje Hrgović

kolumna Razlivena maskara i sive zone

Razlivena maskara i sive zone
Razlivena maskara i sive zone
Autor:
Objavljeno: 2. ožujak 2014. u 11:22 2014-03-02T11:22:53+01:00

I ja sam u ovih deset godina koliko pratim Zagrebdox, plakala po dvoranama: nakon projekcije dokumentarca »Tri sobe melankolije« bilo mi je neugodno izaći na svjetlo predvorja kina »Tuškanac« s onako razlivenom maskarom.

Četvero poznanika s kojima sam se ovog tjedna susretala u kinodvoranama zagrebačkog Cineplexa, gdje se održavao deseti Zagrebdox, spomenulo mi je kako ih je ovaj ili onaj dokumentarac rasplakao. Jedna je prijateljica ridala gledajući film o osjećajnom, okrutno zlostavljanom kitu ubojici koji je u zatočeništvu ubio nekoliko ljudi (»Kit ubojica«, r. Gabriela Cowperthwaite). 

Druga prijateljica je natečenih očiju izašla s projekcije »Četvrtog majmuna« redatelja Hrvoja Mabića koji se dao u razotkrivanje mračne tajne psihijatrijske bolnice Lopača pokraj Rijeke, gdje su zatvarana djeca s poremećajem u ponašanju, a njihov je tretman s razlogom budio kontroverze; trećega je smlavio norveški dokumentarac »Blizanke« (r. Mona Friis Bertheussen) o dvije napuštene bebe, ostavljene u kartonskoj kutiji u jednom kineskom selu, koje su posvojene na dvije suprotne strane svijeta i koje se nevjerojatnim spletom okolnosti na kraju ipak spoje... 

I ja sam u ovih deset godina koliko pratim Zagrebdox, plakala po dvoranama: nakon projekcije dokumentarca »Tri sobe melankolije« bilo mi je neugodno izaći na svjetlo predvorja kina »Tuškanac« s onako razlivenom maskarom. Taj predivni film o posljedicama rata u Čečeniji, što ga je napravila finska dokumentaristica Pirjo Honkasalo, prikazan je ponovo jučer u programu »Moj najbolji dox« kojim festival slavi svoj jubilej. Deset je godina prošlo otkad je Zagrebdox započeo svoj veliki trening empatije. U njemu je dosad sudjelovalo 200 tisuća ljudi, a broj prikazanih filmova popeo se na 1.500. 

Ali nije stvar samo u empatiji. Golema i uporna strast koju pokazuju gledatelji dokumentaraca na Zagrebdoxu generirana je i željom za učenjem, željom da se prodre u »stanje stvari«, kako obećava naziv jednog od festivalskih programa, posvećenog inventuri kritičkih točaka suvremenog društva – nestašice vode, genetičkog dizajniranja, urbanih distopija, perfidnih ekonomskih udara. Svaki Zagrebdox dosad ostavio mi je naramak znanja o temama za koje nisam ni znala da me zanimaju, učinio me poniznijom pred Drugima i drugačijima, natjerao da prodirem dublje u stereotipe kojima smo si skloni uštedjeti vrijeme. 

 Najupečatljiviji filmovi ovog izdanja festivala su oni koji su se bavili subvertiranjem stereotipa. Jesu li umobolnice zapravo mučilišta nesretnih ljudi? Često zaista jesu. (»Četvrti majmun«) Jesu li homoseksualci miroljubive, pasivne žrtve? Nisu uvijek. (»Volim huligane«). Koliko je zapravo feminizma u ukrajinskom pokretu »Femen«? Teško je reći. (»Ukrajina nije bordel«) Može li kontrolirana doza nasilja biti terapija za problematične tinejdžere? Nevoljko kimamo glavom. (»Prava količina nasilja«). 

Na nedavno provedenom natječaju Hrvatskog audiovizualnog centra prvi je put više sredstava dodijeljeno dokumentarnom nego igranom filmu. 10. Zagrebdox pokazao je da domaći dokumentaristi to i zaslužuju.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

Iz kategorije: Kultura&Kolera

Pogledaj sve

HNK Rijeka