Kulturna revolucija je moguća. Nećemo ovdje »ne« ispred »moguća« staviti ni u poslovične novinarske zagrade; formulu koja podjednako štedi prostor i čuva novinara od izricanja jakog/kontroverznog stava upitne vjerodostojnosti. Ne, kulturna revolucija je itekako moguća ako vam je dan mandat da je provedete, a vi ste rušilački raspoloženi. Rušiti, znaju to svi koji su ikad išta rušili, kudikamo je lakše nego graditi. Možda iza ruševina ponekad ostaju ožiljci, ali ako se zovete Zlatko Hasanbegović, a netko posve sulud vam je dao da se igrate u Ministarstvu kulture monopolija pod nazivom »Nova kulturna revolucija«, onda ožiljaka zacijelo neće biti.

Revolucija o kojoj je ovdje riječ tiče se jednog od brojnih onih poteza ministra s prstom na okidaču koje i ispodprosječno informirani u Hrvatskoj već znaju nabrojiti: raspuštanja stručnog povjerenstva za neprofitne medije i svega onoga što je nakon toga uslijedilo, a tiče se ukidanja programa njihova sufinaciranja. Kao što je to Hrvatsko novinarsko društvo plastično istaknulo: sa zadnjim danima rujna zbog te je i takve politike Z. H.–a bez posla ostalo 280 ljudi. Budućnost 20 neprofitnih medija, u kojima je radilo 30 stalno zaposlenih novinara i 250 vanjskih suradnika, neizvjesna je, kaže HND u priopćenju.

Rskrinkava HND neke od uobičajenih mantri ekipe koja je jedva dočekala takav razvoj situacije, pa ako i nisu na istoj ideološkoj ravni s ministrom. Poput one da neprofitni mediji koštaju porezne obveznike. Nije istina, jer je novac za njih namaknut iz postotka od igara na sreću. I pritom se radi o mizernih tri milijuna kuna koje su probale sačuvati ono što danas zvuči kao neka šala iz prošlih vremena: novinarstvo. Teme koje komercijalni mediji neće otvarati (zbog političko/obavještajno/kriminalnih pritisaka ili pritisaka oglašivača), cijeli sektori, poput kulture (koju dobar dio mainstream medija proganja ili šikanira), sve je to, i puno više, koliko-toliko prosperiralo politikom potpore neprofitnim medijima. Ali ne, eto ga Z. H. na krilima pravedničkog gnjeva, ruši i ruši, da bi na tim ruševinama – potpomognut djelovanjem (nekad smo mislili opskurnih, a sada već mejnstrimaških) hrastova, obiteljaša i kompanije – oblikovao novo nacionalno biće.

Najružnije u cijeloj priči nije to što je Hasanbegović na mjesto prvaka hrvatske kulture zasjeo zato što je jedini pristao na smanjenje proračunskih izdvajanja, nije najtužnije ni sve ono u što on vjeruje, kao ni to što je pokušao napraviti. Jer ako je imalo razbora u Plenkovića, Hasanbegović to nikada više neće raditi. Plenković ne može ignorirati potporu koju uživa u HDZ-ovom delegatskom, ali i biračkom tijelu (zbog čega je i dobio visoko mjesto na listi), no trebao bi biti miljama daleko od bilo kakvih izvršnih (o)vlasti. Naravno, i iz saborskih odbora može se učiniti nepovratna šteta (šifra: Ilčić, Hrast i kurikularna reforma), ali Plenković ne može zanemariti Hasanbegovićevu popularnost i jedini način da supostoje je da ga ne ignorira, ali maksimalno pacificira.

No sve to, kao što rekosmo, nije najtužnije. Najtužnije su reakcije dijela medija, odnosno njihovih perjanica, ponajčešće libertarijanskih, koji se naslađuju nad sudbinom neprofitnih medija, zazivajući tržišni kapitalizam. Kao da nije posve jasno da ni komercijalni mediji, pogotovo tiskani, vrlo brzo neće moći opstajati na sadašnjim poslovnim modelima i bez značajnije potpore javnog novca. Potpore koju bi sustavno trebalo razrađivati i što sav normalan svijet (čitaj: razvijenija Europa) već itekako čini, s obzirom na izdvajanja javnog kapitala u medijski sektor kao ideje očuvanja profesije, što posredno, zapravo, treba i političkim elitama, koliko god se to na prvu činilo kontradiktorno.
Ti isti kao da ne čitaju vlastite platforme s kojih rigaju vatru na neprofitne medije, kao da ne vide u kakvoj pustinji pišu, pustinji u kojoj će oaze slobode vrlo brzo biti samo fatamorgane.