Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 14° 4n
Sutra: 14° 14° 4n
12. studenoga 2018.
Kultura&Kolera Tatjane Gromače Vadanjel

blog Posmrtna autobiografija Witolda Gombrowicza

Posmrtna autobiografija Witolda Gombrowicza
Posmrtna autobiografija Witolda Gombrowicza
Autor:
Objavljeno: 21. rujan 2014. u 13:50 2014-09-21T13:50:00+02:00

Kao da je Gombrowiczu, i nekim njemu srodnima, u najvećoj mjeri uspjelo osloboditi se tek u formi koja nema veći društveni značaj, ne ovisi o trenutnoj naklonosti književne kritike i javnog mnijenja, što je kod pisanja drugih formi ipak teže zamisliti.

Svako toliko pojave se neke knjige, koje na tihi, knjigama svojstven način, ovladaju nekim duhovnim prostorom, okupe raznorodne intelektualne i umjetničke individue u unisonoj opčinjenosti i oduševljenju. Posljednji put, nedavno, takvo što dogodilo se s izborom dnevničkih zapisa i autobiografskih tekstova poljskog pisca Witolda Gombrowicza (1904-1964), nazvanim »Posmrtna autobiografija« (Fraktura, 2014), u prijevodu Mladena Martića. To je ta iznimna vrst – visoka potencija nekog pisma, koja uspijeva privući, i unutar koje se pronalaze razne čitalačke estetike i duhovna opredjeljenja. Čini se da je ta vrsta teksta osobito dobrodošla danas, u vrijeme opće poljuljanosti u zbiljske prosudbe i stavove, možda upravo kako bi pojedincima vratila vjeru u moć izvrsnosti čovjekova uma, i darovitosti… 

Zbog čega baš dnevnički, autobio-grafski zapisi, a ne neke druge, važnije forme, poput romana, drame ili pripovijetke? Pojedini su autori, kao uostalom i sam Gombrowicz, stvorili jedinstvene i umjetnički impresivne opuse, no oni nikada nisu postigli, ni kod doista probranije i upućenije publike, onu vrstu ushita kao što je to uspjelo njihovim dnevničkim zapisima, autorefleksijama koje se tiču vlastita života, svijeta i stvarnosti uokolo sebe, propitivanja umjetničko stvaralačkih kriterija i pogleda. Kao da je Gombrowiczu, i nekim njemu srodnima, u najvećoj mjeri uspjelo osloboditi se tek u formi koja nema veći društveni značaj, ne ovisi o trenutnoj naklonosti književne kritike i javnog mnijenja, što je kod pisanja drugih formi ipak teže zamisliti.

Naravno da su i takvi, manje ambiciozni književni tekstovi, također pisani sa sviješću da će jednom možda biti čitani. Uostalom, pisali su ih stvaraoci koji su imali određene kriterije i uzuse, tako da oni nikada ne nastaju samo zbog toga da bi netko pribilježio neke stvari iz života, naprosto zbog toga da ih ne pojede vrijeme. Već ih je pisao da bi netko treći mogao uživati u njihovoj ljepoti, bogatstvu i kompleksnosti spoznaja koje donose. Poznati su, recimo, Kafkini »Dnevnici« i »Pisma Mileni«, »Dnevnik« Maxa Frischa, Van Goghova pisma bratu Theu, dnevnici Cesarea Pavesea… 

Neki su se autori doista uspjeli osloboditi upravo u pisanju ove vrste tekstova, prije svega zbog toga jer oni ne podliježu pravovremenom sudu kritike i javnosti, a pritisak tih očekivanja često za stvaraoca može biti kontraproduktivan. I možda im je to uspjelo i zato jer tu nisu nosili teret misli o tome kako stvoriti nešto jedinstveno, i novo. I nastajalo je upravo nešto takvo, jer nema ničega jedinstvenijeg i novijeg od autentične ljudske sudbine.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

Iz kategorije: Kultura&Kolera

Pogledaj sve

HNK Rijeka