Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 6° 1
Sutra: 6° 6° 1
20. studenoga 2018.
Kultura&kolera

kolumna Odlazak Imre Kertésza

Imre Kertész
Imre Kertész
Autor:
Objavljeno: 10. travanj 2016. u 18:36 2016-04-10T18:36:19+02:00

Sam je Kertész isticao da je – kada je riječ o pristupu temi iskustva holokausta – učio od onih koji su i na tom polju iskazali određeni vid beskompromisnosti, težeći da u jezik pretoče ono nepojmljivo kao dio životnoga iskustva, koje se odvija unatoč strahotnim okolnostima

Prošloga tjedna svjetska se kultura oprostila sa svojim velikim misliocem – nakon teške bolesti preminuo je književnik i intelektualac čiji su djelo i misao obilježili drugu polovinu 20. stoljeća, Imre Kertész. Rođen 1929. godine u Budimpešti, u židovskoj obitelji, Imre Kertész deportiran je u Auschwitz 1944., a kasnije u Buchenwald. 

Holokaust i njegove posljedice, kao i tjeskobna, represivna atmosfera postratne Mađarske centralne su teme njegovih visoko estetiziranih romana, u kojima je traganje za skladnom umjetničkom formom i harmoniziranim jezikom izvedeno u tajnovitom srazu s dubokom metafizičnosti najtragičnijih iskustava čovjekova postojanja, no ne na štetu vrednovanja onoga istinski lijepog i radosnog. U Kertészovim tekstovima to doseže i razine blistavog, u čovjeku i u ljudskome svijetu. 

Postignuća koja je svojim spisateljskim, romanesknim i esejističkim radom dosegnuo, smjestila su Imre Kertésza u vrhunski niz radikalnih stvaraoca u svjetskoj literarnoj tradiciji, poput Kafke i Becketta – upravo kako je, pišući o Kertészovom romanu »Likvidacija«, 2004. godine navela kritičarka magazina The New York Times Book Review. Sam je Kertész isticao da je – kada je riječ o pristupu temi iskustva holokausta – učio od onih koji su i na tom polju iskazali određeni vid beskompromisnosti, težeći da u jezik pretoče ono nepojmljivo kao dio životnoga iskustva, koje se odvija unatoč strahotnim okolnostima, navodeći autore kao što su Varlam Shalamov, Primo Levi, Jean Améry, Tadeusz Borowski...

No Auschwitz je, kako je kazao Kertész, posvuda, a njegovi se romani upravo na tu ideju usredotočuju, pokazujući aktualnost, život i cvatnju totalitarnih ideja i stremljenja, koji slomom Trećega Reicha ili padom velikih boljševičkih sustava nisu iščezli. Iz samoga Auschwitza, govorio je, nije donio ništa osim par viceva, a ta ga je spoznaja ispunjavala dubokim stidom. Bilo je to iskustvo s kojim nije znao što bi činio. Ulazak u staljinističku Mađarsku, u kompliciranu atmosferu postratnog istočnog komunizma, bio je poput ulaska u panoptikum koji je drugim sredstvima i tehnikama onemogućavao slobode.

Umjetnička introspekcija za Imru Kertésza pokazala se je kao vrst rješenja pa su, s vremenom, svjetlost dana ugledali njegovi čudesni romani – »Čovjek bez sudbine« (1975), »Fijasko« (1988), »Kadiš za nerođeno dijete« (1990), »Likvidacija« (2003), »Dossier K« (2006), zatim proze »Izviđač« (1977) i »Engleska zastava« (1991), kao i  nezaobilazne zbirke eseja »Holokaust kao kultura« (1993), »Trenutak tišine dok streljački vod puni puške« (1998), »Jezik u progonstvu« (2001).

Ona točka dna postojanja do koje se unizio čovjek, zapravo je, kaže Kertész u jednom svom eseju, »svekolika iskustvena norma koja sadrži općeljudske, dakle i naše slabosti. Zastrašuje me lakoća s kojom su totalitarni vladajući sustavi diktatom zatrli autonomnost osobnosti i s kojom je čovjek postao podatni sastavni dio jednog državnog stroja. Ispunjava me strahom da se toliko ljudi, pa na neki način i mi sami, nakon stanovite životne dionice, preobrazi u takvo biće koje poslije naša racionalna svijest, oboružana građanskim moralom, ne može i ne želi prepoznati...«Nakon što je njegov roman »Čovjek bez sudbine« objavljen u Njemačkoj, Kertész je dobivao vreće pisama čitalaca koji su ga doživljavali kao nekoga tko im je »otvorio prozor«, jer su oni, koji su bili dio toga strahotnoga iskustva, o njemu još uvijek šutjeli. Sam Kertész rekao je da je njegovi uspjeh radost u kreiranju životnoga djela. 

– Moje mjesto nije u povijesti – govorio je – nego za mojim radnim stolom. 

Kertész, koji je s njemačkog na mađarski prevodio djela autora kao što su Nietzsche, Hofmannsthal, Schnitzler, Freud, Roth, Wittgenstein, Canetti i drugi, za svoj je rad primio brojne literarne nagrade, a godine 2002. i Nobelovu nagradu za književnost. 

Dodjelom Nobela Imri Kertészu, mađarska je književnost postala svjetska književnost, ustvrdio je György Dalos. Nakon smrti Güntera Grassa, smrću Imre Kertésza intelektualni duh, svijest i savjest Evrope ostaje bez svog drugog velikog moralnog uporišta, prepuštena ispitima koji joj tek predstoje.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

Iz kategorije: Kultura&Kolera

Pogledaj sve

HNK Rijeka