Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 6° 1
Sutra: 6° 6° 1
20. studenoga 2018.
Kultura&kolera

Komentar Ne vjeruj!

Ne vjeruj!
Ne vjeruj!
Autor:
Objavljeno: 13. srpanj 2014. u 16:27 2014-07-13T16:27:31+02:00

Nekada su i prodavači bili knjigoljupci, znalci, tihi sveznadari. Ponekad su čak i sami pisali knjige. Danas knjige prodaju neki koji za knjige imaju interesa kao što bih ja imala za odrezak od medvjedovine

Ima tome sigurno pola godine kako su kod nas krenula pisanja, govorkanja o jednoj strašno dobroj knjizi. Cijeli niz učenih čitaoca izjasnilo se u tom pravcu, pa prihvatih zdravo za gotovo tu još neprovjerenu istinu – roman »Rat i rat« Laszla Krasznahorkaia je ono, nešto pravo! Iščekivala sam da se na policama knjižara pojavi knjiga tog Mađara, za kojeg kažu da je stvorio djelo koje je »čudo« (The Times Literary Supplement). Hvale ga, autoritet do autoriteta (velike riječi hvale za roman »Rat i rat« nisu štedjeli niti u The New Yorkeru, u Le Monde des Livres...), pa tu dvojbi biti ne može.

   Nije danas lako živjeti u nekom malom kutku i tražiti probrane naslove. Osim što je takvih sve manje i manje u knjižarama – malih, polutajnih knjižara u koje se moglo ući, rovariti po knjigama više od pola sata, i potom izaći van bez da se išta kupilo, više nema. U malome gradu u kojem sam odrasla, odlazili smo u knjižaru ispod staroga mosta kupovati nove književne časopise. Tamo sam kupila i neke važne knjige poezije. U jednoj drugoj knjižari znalo se pronaći novih izdanja iz Beograda. Ali to je sve bilo davno. Danas živim u Puli, ovdje smo nekada imali malu »Castropolu« gdje se, ako je čovjek bio dovoljno dobar s prodavačicama, moglo ispod pulta posuditi neko novo izdanje i odnijeti kući, na čitanje. Naravno, uvjet je bio da se pri čitanju ne objeduje, ili nešto tome slično. Tu i tamo nešto se i kupilo, da se održi status i potvrdi lojalnost knjižari.

   Danas niti te knjižare više nema. Ima samo nekoliko knjižara čiji su izlozi prepuni onih blještećih naslovnica. Postoji i velika prodavaonica novina i nekih džepnih sitnica, koja se u međuvremenu prometnula u knjižaru, a gdje je toliko knjiga natrpano i natiskano na malome prostoru da čovjek uopće izgubi volju ući unutra.

  Nekada su i prodavači bili knjigoljupci, znalci, tihi sveznadari. Ponekad su čak i sami pisali knjige. Danas knjige prodaju neki koji za knjige imaju interesa kao što bih ja imala za odrezak od medvjedovine.

   Naručila sam tako knjigu od ljubaznog izdavača iz Zagreba. Knjiga je stigla, istoga dana kad sam je ugledala i na kolicima Gradske knjižnice, dok čeka da dobije signaturu i kataloški broj. Ali nije mi bilo žao novaca. Mislila sam – ovako dobra i vrijedna knjiga zacijelo vrijedi i više.

   Ali, avaj, knjiga mi nije ostavila nikakav dojam. Nije me uzela, niti malo, niti jednoga časa. Čitala sam je, misleći o nečemu drugome. Čitala sam je, čekajući da se nešto dogodi, da otpočne djelovanje čarolije knjige. Ništa. Pisanje radi pisanja, bez suštinske potrebe. Lijepo pisanje, bez daljnjega, ali prazno. Mrtve riječi koje ne dotiču. Šteta. Fijasko, rekao bi Imre Kertesz, zemljak mađarski Krasznahorkaijev.

   Znači, bila sam malo glupa. Malo povodljiva. Vjerovala sam drugima nešto što sama nisam provjerila. Sjetih se tog starog pravila, zahvalih knjizi »Rat i rat«, tome me je podučila.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

Iz kategorije: Kultura&Kolera

Pogledaj sve

HNK Rijeka