Možda je naivno biti začuđen vitalnošću kojom je u našoj sredini, usred druge dekade 21. stoljeća, nabijena ideja o bliskom, hrvatskom »našem« i neprijateljskom, srpskom »njihovom« – i to ne samo kad je riječ o efemeralijama poput nogometnih susreta ili pijanih kvartovskih nadmudrivanja, nego i kad je riječ o ozbiljnim pitanjima kulture. 

Na prvi pogled, tema ovogodišnjem PEN-ovog skupa »Susjedstvo riječi«, na kojemu su ovog tjedna sudjelovali jezikoslovci, književnici i prevoditelji iz zemalja bivše države, činila se pomalo zastarjela – skup je nosio podnaslov »Jezik koji nas spaja i razdvaja«. Govorilo se o hrvatsko-srpskom jeziku, o južnoslavenskom koineu, iznosili su se različiti pogledi na njegov »život nakon života«, o dinamici odnosa među elementima na koje se taj jezik »raspao«.

Podnaslov je sugerirao određenu mjeru sukobljenosti stavova, za koju sam (naivno) mislila da joj usred druge dekade 21. stoljeća više nema mjesta. Ali na kraju se pokazalo da je, nažalost, podnaslov imao smisla, jer je na popisu govornika bilo i onih koji zdravo za gotovo uzimaju da je »raspad jezika« moguć i da je upravo to ono što se dogodilo na jezičnom polju ove regije – jezik na kojemu smo se sporazumijevali (i još uvijek to činimo) raspao se na »njihov« i na »naš«, i sad svi trebamo aktivno raditi na tome da te dvije polutke pod svaku cijenu držimo dalje jednu od druge.

Tako, otprilike, misli Ranko Matasović s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, zastupnik titlovanja srpskih filmova, kojega je pak jezikoslovka Snježana Kordić implicitno prozvala za namjerno blokiranje istine o današnjem hrvatsko-srpskom kao policentričnom jeziku koji i »nama« i »njima« dopušta slobodu izražavanja i međusobnog razumijevanja koju bismo trebali cijeniti. 

Ali jezik se ne može raspasti, kao što se ne može raspasti slon ili žirafa – riječ o živom, žilavom biću, koje se može samo silom, krvavo raskomadati. 

I Ivu Andrića, koji je uvelike prepušten zaboravu (čemu kani stati na kraj »Školska knjiga«, izdavač nove edicije njegovih Izabranih djela, predstavljene u četvrtak na Interliberu), diže se iz mrtvih kad to zatreba binarnoj opoziciji naši – njihovi. Promatranje djela nobelovca u svjetlu tog površnog i sasvim nebitnog binarnog para produkt je djelovanja političkih elita koje proizvode sukove utemeljene na identitetu, kako veli Snježana Kordić.

Tako misli i Krešimir Nemec, odbacujući rasprave o »njihovom« i »našem« kao jeftinom politikantstvu. A na koncu, »jugoslavenstvo je ideološka konstrukcija nastala na hrvatskom tlu« – podsjeća Nemec na činjenicu koju su jezični čistunci i drugi separatiski skloni zaboraviti.