Kulturni konac godine 2014. u Hrvatskoj je protekao u znaku jednog od najvećih pisaca ovoga jezika, Miroslava Krleže. U ponedjeljak, 29. prosinca, u Zagrebu je održan niz događanja u znak potrebe za naglašenijim prisustvom misli i djela ovog velikog autora, nazvan »Nitko me neće«. Istoga tjedna koji je za nama održana je i dramska premijera Krležina »Vučjaka«, u zagrebačkom HNK-u. Ovo je novo uprizorenje, kažu, još jednom podsjetilo na veličinu i aktualnost pisma Miroslava Krleže. 

   Kada je Krleža preminuo, 29. prosinca 1981. godine, dan poslije, 30. prosinca bio je u Hrvatskoj proglašen Danom žalosti. S pravom, jer nitko nije dublje, poštenije i umjetnički nadahnutije opisao karaktere, dušu, navade ovoga naroda. Čak i onda, a naravno da je tako, kada ti opisi niti malo ne idu na ruku slici o sebi koju bi taj narod volio imati, bilo je dobro i ispravno dane kada je otišao proglasiti danima kolektivne tuge. Jer, da bi netko mogao vidjeti neku zajednicu onakvu kakva ona jest u svojoj dubini i mnogolikosti, taj ju je morao voljeti i osjećati u svim njenim dijelovima, da bi vidio smisao u stvaranju onoga što je stvorio, taj je morao iskreno žudjeti boljitak prostoru i ljudima čiji je dio bio. 

   Krleža je nedvojbeno volio ljude Hrvatske, i sigurna sam da su i oni voljeli, ili makar poštivali, njega. I mi, koji tada nismo ništa osobito znali o njemu, jer smo bili premladi, i oni koji ga nisu čitali jer ih nije zanimalo o čemu piše, sjećam se, bili su tužni kada je otišao. Osjećalo se je – otišao je izniman čovjek. Nije to bilo poštivanje koje je bilo proizvod političke odluke ili atmosfere – neka djela i individue sposobne su nadrasti te oklope, limitirajuće okvire egzistencija, i učiniti ih izlišnima. 

   Danas ime i značenje djela Miroslava Krleže nije činjenica i orijentir u pitanjima koja se ne tiču samo umjetnosti i estetike, već je, zajedno s vrijednostima koje njegovo djelo emanira, izguran iz društva kojemu nominalno pripada. Ne mora se biti osobito načitan da bi se znalo da je Krleža autor čije se djelo protivi ograničenostima i isključivostima, primitivizmu i provincijalizmu, nacionalizmu i mržnji... 

   Danas ne moramo biti tužni jer je čovjek kao Krleža nepovratno otišao, ali imamo razloga da se tako osjećamo, jer je ljudi koji su spremni misliti kao on uokolo nas suviše malo, jer su sve one nazadne stvari protiv kojih se njegovo djelo tako srčano i strastveno bori, danas itekako prisutne u našoj kulturi i društvu, i šire.