Na jednoj od tribina HNK-a Ivana pl. Zajca najavljeno je da će se u riječkom kazalištu raditi »Hrvatska rapsodija« Miroslava Krleže. Ova Krležina ekspresionistička jednočinka kao da je napisana danas. Radnja teksta odvija se u pretrpanom vagonu trećeg razreda Madžarske državne željeznice, u svibnju 1917. Radi se o simboličkoj slici Hrvatske, izmučene ratom, glađu, bolestima, sakaćenjem... 

   Likovi su sušičava žena, udovica, vojnici koji odlaze na front ili se s njega kao invalidi vraćaju, oni koji traže obitelji, mornar, civil, starci, izgladnjeli Mujo... Borbeni student i rezignirani student, umorni od raspravljanja o hrvatskoj ideji, jugoslavenskom problemu i smrtima u tuđini, spekuliraju o dolaženju Mesije, Hrvatskoga Genija. 
 

  Likovi raspredaju o gospodarenju, o tlaci popova i žandara. U noći, iz crnog sanduka ustaje izgladnjeli, očupani, bijedni Hrvatski Genij u robijaškom odijelu, dok komedijaška družba – diplomati, mađioničari – smiruju narod. Frontaši i Zakrinkani Sumnjivci žele pobacati komedijaše ili zaustaviti vlak ljudskim tijelima. Dok mrtvi ratnici stupaju i viču, Genij izbijen, izranjen, bolan, napaćen, gladan, proboden, rasječen, popljuvan, prezren zaziva Sunce... 
  

U jedan vlak Krleža je tako stavio razne predstavnike umornog, obespravljenog i na frontovima potrošenog naroda. U mnogim motivima može se prepoznati i današnja Hrvatska, što Krležin tekst iz 1918. godine čini nevjerojatno aktualnim. Na ovim prostorima kao da se ništa ne mijenja i uvijek sve ostaje isto. Tražeći u kućnoj biblioteci »Hrvatsku rapsodiju«, naišla sam na izdanje iz 1921. Objavila ga je »Nova Evropa« iz Zagreba i to – na ćirilici. Predgovor Laze Popovića je pak na latinici. U predgovoru Popović tvrdi da je Krleža, od 1914. naovamo, najjači i najiskreniji pjesnik jednog velikog dijela našeg naroda, specifično hrvatskog. 

   Ono što je još neobično vezano uz ovo izdanje je to da je ono nekoć pripadalo Savezu radnika i namještenika novčanih, zadružnih i trgovačkih poduzeća Jugoslavije – podružnica br. 3 Sušak. Bit će da je knjiga rashodovana, a možda je i spašena iz smeća. Više se nitko ne sjeća kako je dospjela u našu kuću, ali mi je drago da je tu. A ova knjižica plavih korica, u kojoj su još objavljeni i »Smrt Franje Kadavera« te »Veliki meštar sviju hulja«, podsjeća da su u vrijeme socijalizma riječke tvornice imale vlastite knjižnice.

   U »Bibliografiji o arhivima, čitaonicama, knjižnicama i muzejima« Katice Tadić nalazimo članke Gordane Milić »Šest tisuća knjiga u »Benčiću«: biblioteke u radnim organizacijama/G. Milić: Stručnu i biblioteku lijepe književnosti profesionalno je sredila Vlasta Hrvatin-Smetko«, objavljene u Novom listu 1975. godine. Tu su i članci Nadje Mifke Profozić iz 1978. »Planiranje kulture kao i proizvodnje: tvornica »Rikard Benčić«/N. Mifka: U SAS-u precizirane obaveze u provođenju kulturne politike osim uvjeta za kulturnu samodjelatnost; o knjižnici tvornice »Rikard Benčić«. 
 

  U međuvremenu, većina je riječkih tvornica i poduzeća propala, a s njima su nestale i njihove biblioteke. Bila je to lijepa i napredna ideja iz nekih prošlih vremena. Danas je knjiga u Hrvatskoj ponižena i marginalizirana, dok su podaci o čitanju i kupovanju knjiga poražavajući. Rijeka i dalje iščekuje novu zgradu Gradske knjižnice – upravo u kompleksu bivšeg »Benčića«. A nama je i dalje živjeti našu hrvatsku rapsodiju.