U vrijeme postizborne depresije, koja je u politički i svjetonazorski bipolarnom društvu nezaobilazna reakcija barem polovice stanovništva, ponovo se tako divno i bolno aktualnim čini performans »Hrvatska narodna predaja«, što ga je umjetnica Selma Banich izvela državši ruke visoko u zraku, kao taokinja koju su naoružani kriminalci pustili iz zgrade opkoljene specijalcima. Stajala je tako, s rukama uvis, ispred državnih institucija, odašiljajući gorku poruku o nemoći, o odustajanju.

Ona sama nije, doduše, sklona odustajanju. Protiv nepravdi političkih moćnika na svim razinama, od lokalne naviše, ustajala je i drugim akcijama – upamćen će ostati njezin videoperformans izveden u Ilici pred zgradom gradskog ureda za kulturu. Drhtavom je kamerom, probijajući se kroz jutarnju gužvu, zabilježila još jedan čin predaje: ovog puta predala je mjerodavnima svoj izmet upakiran u zgodnu kutiju. Grubo, istina. Ali grubo je i ono što ju je isprovociralo; diktatorski provedena i ničim opravdana odluka Grada Zagreba da desetkuje podršku nezavisnoj kulturi.

Apatijom kao odgovorom na politiku s kojom se ne može složiti, koju ne može prihvatiti kao svoju, bavila se i riječka umjetnica Milijana Babić u svome radu što ga je osmislila za izložbu »Koliko fašizma?« u zagrebačkog galeriji Nova. »Izumila« je Kroatimin, revolucionarni lijek protiv apatije, napravljen specijalno za Hrvate. Na reklamnom plakatu, uz sliku nasmijane žene koja trči sa smiješkom na licu, zagledana u daljinu, u neku bolju budućnost nego što je ovakva sadašnjost može proizvesti, navode se prednosti Kroatimina: taj je energetik prva pomoć kod svih tegoba povezanih s krizom identiteta, uzima se intravenozno i stimulira osjećaj pripadnosti koji dovodi do željenih promjena percepcije, raspoloženja, svijesti i ponašanja. Ističući da je posrijedi »lijek duge prošlosti koji sadrži blagoslovljenu mješavinu čistoće, hrabrosti, vjernosti, ponosa i časti, čiji su učinci bili poznati još i prvim Hrvatima«, umjetnica ustvari aludira na to da je »hrvatska apatija« izlječiva jedino nacionalnim zanosom, onakvim kakvome smo svjedočili u prvim godinama nakon osamostaljenja.

»Ni tiranija princa u oligarhiji nije tako opasna za javnu dobrobit kao apatija građanina u demokraciji«, rekao je Charles de Montesquieu. O ovome razmišljam ovih dana dok slabokrvne cvilidrete, horde njih, po društvenim mrežama ispredaju svakidašnju žalopojku o hrvatskoj narodnoj predaji  i malaksalo najavljuju odlazak iz zemlje, najmanje na četiri godine. Reagira se šutnjom punom gorčine, gnušanjem koje paralizira. Nitko da iskorači i vikne, nitko da kaže »idemo delati« (a da to stvarno i misli).

Kao i Montesquieu, ja mislim da je ova apatija opasna. Ma kojem polu bili bliže, ma koju od dviju suprotstavljenih političkih opcija strastvenije prezirali, od kulture nas ne smije udaljiti apatija. Riskirat ću da zvučim patetično, ali nemamo na to pravo.

Hrvati, zapravo, imaju dug i prisan odnos s apatijom, pasivnošću, osjećajem nemoći i gorčine kojom ta nemoć rezultira. Stjepan Radić nam je prije čitavog stoljeća nadjenuo kodno ime »guske u magli«, Krleža se čudio našoj bezvolji, nešto je o tome rekao i sjajni Boris Maruna u pjesmi »Hrvati mi idu na jetra«. Kako se rodila i čime se hrani ova nacionalna apatija koja u jezgri ima uvjerenje da se »ionako ništa ne može učiniti«? Je li ona jedna od nuspojava bivšeg režima ili pak otrežnjenja nakon njegova sloma? I ima li ona veze s time što smo usred ekonomske krize zaglavili između nasljeđa povijesti Ovih Prostora i obećanja europskog sna, koji ponekad djeluje kao tek nešto podnošljivija noćna mora?