Da nije olimpijade u Brazilu, malo bi tko u Hrvatskoj znao da postoji Josip Glasnović. Jest sportaš, ali nije nogometaš i tu su stvari jasne koliko god bile nepravedne. Ne vrte se milijuni kuna, još manje milijuni dolara ili eura u životu sportaša koji gađa glinene golubove. Sport je mali i da nije Olimpijskih igara, pošteno je to priznati, malo tko bi uopće dao priliku Glasnoviću za medijsku promociju bilo koje vrste. Ovako je naš zlatni olimpijac sasvim opravdano dočekao svojih pet minuta slave. Šteta je što neće potrajati duže, jer svatko osjeća ponos i radost kad se dogodi da sportaš iz jedne male zemlje osvoji svjetski vrh u najjačoj mogućoj konkurenciji. Samo odabrani to mogu uz puno rada i odricanja. Glasnoviću kapa do poda, zaslužio je. Pa opet, teško je ne osjetiti određenu neugodu, čak i sram, kad jedan zlatni olimpijac, po povratku u domovinu, moli da dobije bilo kakav posao, jer je Glasnović nezaposlen, iako ima već 32 godine, ima obitelj, jedno dijete i drugo na putu. Kaže, ne bježi od obaveze, prihvatio bi i posao u Čistoći. Neka se pritom nitko ne uvrijedi, svako je radno mjesto vrijedno, pa tako i ono u Čistoći, ne treba ga omalovažavati.

Nije teško pretpostaviti kako će Glasnović svoj problem, prije ili poslije riješiti, jer će se vjerojatno pronaći neki gradonačelnik i političar, željan medijske slave, koji će Josipu na kraju ipak pomoći i tako dio njegovog uspjeha uzeti sebi. Možda to na kraju bude upravo Milan Bandić. On voli pomagati sportaše i slikati se s njima, iako je to onaj isti čovjek, kojemu je 2013. godine, tada manje poznati Glasnović, preko gradonačelnikove facebook stranice, uputio dramatičnu molbu u kojoj se kaže: »Najljubaznije vas molim odgovor iz kojeg razloga nam nisu isplaćene stipendije Grada Zagreba za mjesec ožujak i travanj 2013. godine? I brat Anton i ja nezaposlene smo osobe i kao takvi evidentirani smo na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje, te kako su nam troškovi treniranja iznimno visoki, svaka mukotrpno donirana kuna nama je iznimno važna za daljnje treniranje i sam život.« Ta kasneća stipendija iznosila je 2.400 kuna i bila je jedino primanje braće Glasnović uz 1.400 kuna dotacija Hrvatskog olimpijskog odbora. Nije se ništa bitno promijenilo u životu zlatnog olimpijca iz Dubrave te 2013. godine, on je bio i ostao, samo jedan u dugačkom nizu besprizorne kolone mladih, koji raditi ne mogu, jer nemaju gdje i uzaludno pokušavaju pronaći svoju mrvicu egzistencije u Hrvatskoj. A koliko tek imamo takvih kao što je Glasnović? Bez ikakve medalje i prave šanse.

Tu se priča lagano komplicira. Predizborna je kampanja, vrijeme obećanja i velikih riječi, a ništa nije ljepše slušati od silne brige političara za mlade ljude. U HDZ-u bi najrađe uveli kolektivnu amneziju i čudesnim trikom pretvorili Tomislava Karamarka u fatamorganu, koja nikad nije ni postojala, pa je se nitko ne treba ni sjećati. Ni onih tužaljki i teških kvalifikacija o izdaji nacionalnih interesa zbog stotina tisuća mladih što odlaze, doslovno bježe iz Hrvatske, jer u svojoj zemlji nemaju od čega živjeti. To je bilo prije izbora, a poslije smo od Oreškovića, Karamarka i Petrova dobili ukidanje i onih nedovoljnih mjera SDP-a za poticanje zapošljavanja. Onih 1.600 kuna poticaja za prvu godinu rada objektivno je bilo užasno malo. Ali je i tome Vlada HDZ-a i Mosta htjela stati na kraj tako da Hrvatska po zapošljavanju mladih zauvijek ostane na europskom dnu. Statistika, bezdušna kakva jest, ima kraticu NEET, koja označava populaciju mladih u dobi od 20 do 24 godine, koji nisu nigdje, niti rade, niti se školuju, niti se osposobljavaju za bilo kakav posao. Takvih bezimenih ljudi što dolaze niotkuda i odlaze nigdje, tih NEET-ovaca, Hrvatska ima oko 59.000 i svaki četvrti mladi čovjek nije nigdje. Ni na nebu ni na zemlji. Samo su Grčka i Italija gore od Hrvatske. Od 2006. godine, nazadovali smo po tom pitanju i dobili 10 do 15 tisuća novih NEET-ovaca, pa niti jedna vlada u tom razdoblju ne može biti amnestirana od odgovornosti, bilo da govorimo o mandatima Ive Sanadera, Jadranke Kosor, Zorana Milanovića ili trenutačno tehničkoj Vladi, koja nije ništa novo stigla napraviti, ali se trudila ukinuti i ono malo poticajnih mjera za zapošljavanje, koje su naslijedili.

Krug je tako zatvoren. Hrvatska je zemlja u kojoj zlatna olimpijska medalja daje pravo na kandidaturu za posao u Čistoći. A svi oni koji neće nikada vidjeti Olimpijske igre mogu živjeti sezone otvorenog lova na glinene golubove po šalterima zavoda za zapošljavanje. Zemlja u kojoj toliko mnogo mladih ljudi ne može pronaći posao i osigurati sebi barem minimalnu egzistenciju, nema svijetle budućnosti. Mladi će i dalje odlaziti preko granice. Jer čak i posao u Čistoći mogu samo sanjati.