Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 7° 1
Sutra: 7° 7° 1
17. studenoga 2018.
TRIBINA »B« Darka PAJIĆA

blog Veliki Srbi i Hrvati, a opet tako mali...

Reuters
Reuters
Autor:
Objavljeno: 10. veljača 2018. u 21:51 2018-02-10T21:51:56+01:00

Za mržnju je potrebno dvoje, a Hrvatska i Srbija su skladan par. Iz dana u dan političari na obje strane dokazuju koliko su neodgovorni i zaslijepljeni jeftinim populizmom. Zazivaju i zaoštravaju sukobe, nadmeću se i javno nadjačavaju verbalnim ekscesima i pritom, tek reda radi, pozivaju na suradnju i suživot istovremeno čineći sve da ga spriječe. Lažima i podvalama kao da nema kraja i svatko se mora zapitati kada ih sluša – prijeti li sutra neki novi rat. Još gore, valja se čuditi što je ovaj zadnji uopće završio kraj toliko silne političke volje za sukobom.
Ne bi se na prvu reklo, ali imaju Hrvatska i Srbija puno toga zajedničkog, a nije samo jezik u pitanju. Od mirovine stečene nakon punog radnog staža od 40 godina tijekom kojeg je radnik ostvarivao mjesečni iznos prosječne plaće u zemlji u kojoj radi i živi, ne može se preživjeti u Hrvatskoj, a ni u Srbiji. Naravno ni u BiH. Mogu penzioneri kopati po baji za smeće ili prositi za hranu. Isto vam dođe pjevali pritom ustaške, četničke ili neke treće napjeve. Isto vam dođe i s državnim dužnosnicima na sve tri strane, jer i oni imaju puno toga zajedničkog po ovom pitanju. Ni prvi, ni drugi, ni treći, nisu sposobni riješiti ovaj životno važan problem. I reklo bi se da svi zajedno izuzetno uspješno stvaraju sve veću i veću sirotinju, pa se barem ne bi trebali čuditi što mladi, nerijetko i sredovječni, pa čak i ljudi starije dobi, bježe iz onoga što danas jesu Hrvatska, Srbija i BiH. Za penziju je bolje prati suđe u Švedskoj ili Njemačkoj 10 godina nego 40 godina biti profesor u osnovnoj ili srednjoj školi u ovoj tzv. regiji, koja i nije ništa drugo doli sinonim za prostor na kojem vladaju bijeda i siromaštvo, manjak građanskih sloboda i tolerancije u doslovno svakom segmentu društva.

Pravo je pitanje zašto su Srbi i Hrvati tako veliki kad se treba busati u svoja nacionalna prsa, a tako mali kad treba omogućiti dobar život svim ljudima u domovini ili otadžbini? Bilo bi lijepo kad bi Aleksandar Vučić i Kolinda Grabar Kitarović pokušali odgovoriti za svog predstojećeg susreta, čija se priprema odvija u atmosferi koja taj sastanak doslovno čini besmislenim.
U uvertiri Srbi tvrde da Hrvati podržavaju ustašenje, da se Plenković nije pojavio i poklonio u Jasenovcu, tvrde da bi Vučiću čak i život u Zagrebu mogao biti ugrožen, a srpski ministar obrane Aleksandar Vulin traži ispriku za ustašku ploču u Jasenovcu i za progon Srba u posljednjem ratu. S druge strane ministar obrane Damir Krstičević traži ispriku zbog velikosrpske agresije, premijer Plenković iznenada spominje ratnu odštetu o kojoj dosad nije zucnuo ni riječi, a na kraju svega javljaju se i braniteljske udruge s organizacijom prosvjeda protiv Vučićeva dolaska, tek toliko da srpski strahovi o prijetnjama koje će predsjednik Srbije doživjeti u Hrvatskoj ne ostanu neispunjeni. Bit će da Plenković i HDZ tim prosvjedima miniraju predsjednicu RH, jer se drznula sebi uzeti previše ovlasti u vođenju vanjske politike. Pritom ih za odnose dviju država uopće nije briga.
Za sve ostale međusobne optužbe jednostavno nema dovoljno novinskog prostora, pa je dovoljno tek zaključiti kako odnosi predstavnika Hrvatske i Srbije na praktično svim razinama nikada nisu bili toliko užasni, barem ne od završetka rata do danas. I to nije slučajno. Oba nacionalizma hrane se međusobno i služe za sebične interese političkih elita na obje strane, nikako na dobrobit građana Hrvatske i Srbije.

Hrvatska vlast doista ima visoki prag tolerancije spram ustaštva kod kuće, ali izvan granica zemlje taj sentiment nema nikakvu vrijednost i samo sramoti Hrvatsku. Jednako je i sa Srbijom, gdje će se čak i u New Yorku zaklinjati u svetost Jasenovca, a kod kuće poticati kult štovanja Ratka Mladića i Radovana Karadžića znajući da ta politika izvan granica Srbije nema nikakvu vrijednost. Veličanjem ratnih zločinaca Srbi nikada neće ispuniti uvjete za pristupanje Europskoj uniji, pa stoga to formalno nikada i neće biti službena agenda iz Beograda.
Zbog svega navedenog ne treba gajiti iluzije o uspjehu razgovora gluhih. Možda si Kolinda i Vučić međusobno ponovo poklone čokoladice, razmijene poneku kurtoaznu diplomatsku rečenicu o uvažavanju i gospodarskoj suradnji, ali to svejedno neće mijenjati činjenicu da ništa korisno za tu zajedničku budućnost nisu napravili. Vraćaju nas na početak. I koliko god pričali o budućnosti, žive u prošlosti. Veliki su to Srbi i Hrvati, ali mali ljudi. A to najbolje znaju oni koji su na vrijeme utekli. Tražeći bolji život daleko od regije. I što dalje od ustaša i četnika.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka