Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 0° 1
Sutra: 0° 0° 1
21. siječnja 2020.
TRIBINA »B« Darka Pajića

kolumna Rijeka koju smijemo sanjati

Foto S. Drechsler
Foto S. Drechsler
Autor:
Objavljeno: 25. ožujak 2016. u 22:21 2016-03-25T22:21:00+01:00

Dozvoljeno je sanjati, to je čak i obveza. Bez snova ne može biti pomaka naprijed. U tome je kandidatura za Europsku prijestolnicu kulture već uspjela. Status EPK je istinski važna pobjeda, ali tek sada počinje pravi posao. Rijeka teče. Još uvijek je neispričana priča. I čudesan je grad. Prijestolnica.

Što je identitet Rijeke? Urbana kultura, industrija, tolerancija... Sve navedeno i još mnogo toga. Karneval i Armada, riječki rock, riječka povijest, riječka voda, raznolika baština, ljepota prirode, mora i planina. Sve na jednom mjestu, lako dostupno i tako posebno. Odgovor je osobne prirode. Svatko bi mogao ponuditi drugačiji. Iznad svega, identitet Rijeke jesu ljudi. Koji na svoj prigušeni, nenametljivi, primorski način, iskreno vole grad u kojem žive. Rijeka je ta koja teče. Spremna prihvatiti druge i drugačije, bilo nove  generacije ili ljude koji u Rijeci tek traže dom.Veći dio ovog teksta napisan je nekoliko sati prije odluke o riječkoj kandidaturi za Europsku prijestolnicu kulture. Namjerno. Zato što odluka jest važna, ali nipošto nije presudna. U trenutku dok čitate ove redove svi već znamo što se dogodilo odnosno da smo konačno osvojili jednu kandidaturu i da se nije ponovila priča s mediteranskim igrama.  EPK priča je pozitivna, i bila bi takva čak i da Rijeka nije osvojila kandidaturu. Jer je stavila glave na kup i pokušala promišljati budućnost Rijeke. Pronaći i ponuditi neka rješenja i sadržaje. A taj je put dobar i njime treba nastaviti koliko god je to moguće.

Dozvoljeno je maštati. I eto, uz mali odmak od priče o kulturi, ovo je priča o Rijeci kakva bi jednom mogla biti. Grad s jednim od najdužih  lukobrana na Mediteranu. Na čijem bi vrhu bilo lijepo vidjeti reprezentativni i visoki svjetionik. Na kojeg se svatko može uspeti spiralnim stepenicama kako bi se mogao doživjeti sjajan vidik na more, luku, grad, Učku na jednoj, Cres i Krk na drugoj strani. Lukobran bi mogao biti početak i ishodište najljepše i najduže riječke šetnice kad bi se snovi mogli ostvariti. Bila bi ona zelena i plava, kao šuma, nebo i more. Od Molo Longa, pa kroz marinu u Porto Barošu nastavljajući uz obalu put do Delte i novog velikog gradskog trga preko kojeg bi se stizalo u gradski park na današnjem parkiralištu i dalje sve do kultnog Konta. Pa onda od Konta pješačkim mostovima preko ceste do Školjića i Ulice Franje Račkoga, tamo gdje Rječina počinje svoju pravu priču. I možda bi jednom moglo biti, da tri četiri nova pješačka mostića, prelaze Rječinu, povežu se sa Vodovodnom ulicom i spajaju obje strane rijeke s područjem bivšeg Autrotroleja, gdje više nema autobusa, ali zato ima niz štandova, voća i povrća, začina, nakita, lokalnih specijaliteta i svega ostalog što čini jednu atraktivnu i modernu tržnicu.

Uz koju, taman prateći tok Rječine, niz nastavljaju mali lokali i restorani s terasama pod kojima se valja voda.Možda bi tamo uz sam izvor Rječine jednom mogli niknuti i prostori za niz malih kraft pivovara, koje će se međusobno natjecati kvalitetom i od čuvene riječke vode stvoriti čuvena riječka piva. Nudeći novu priču festivalskoj tradiciji u Harteri, od koncerata do kazališnih predstava, sajma piva, gastronomije i koječega drugog. I tu priča ne bi stala, već bi šetnica dalje mogla žičarom i gondolom otići do Trsata nudeći svakom priliku da se izdigne iznad cijele Rijeke. Stigne do kule i dalje nastavi šetati do kampusa i još dalje, sve do zvjezdarnice na Gornjoj Vežici. Stvarajući tako šetnicu, desetak čudesnih kilometara, od svjetionika koji gleda na more do kupole ka zvijezdama. Ta bi vučnica iz Hartere, mogla potegnuti i prema drugom brdu Katarina skroz do bivše vojarne, gdje bi jednom, možda, mogao biti zološki vrt. Od kojeg se nastavljaju postojeće pješačke staze s pogledom na Rijeku i Grobnišćinu sve do crkvice na Velom vrhu. 

I ne bi tu bio kraj snovima, jer od putničke luke vrijedi zamisliti i drugu riječku žilu kucavicu spojenu tramvajem, koji bi u turističke svrhe išao sve do bivše Industrijske ulice ticajući i skladišta Metropolisa, gdje više ne bi bilo luke, sve do svjetionika na Mlaki starog 132 godine. Ulica Milutina Barača kraljica je riječke industrijske baštine. Tu je bio Hotel »Emigranti«, bivša šećerana, tu su kuće u kojima su živjeli Robert Whitehead i Romolo Venucci. Tu je industrijsko čudo svog doba, lansirna rampa torpeda, koju nažalost guta ruzina. Riječani su dužni tu skrivenu ulicu iz prošlosti otvoriti i pokazati cijelom svijetu. S ponosom. Mogao bi taj tramvaj jednom proći i kroz »3. maj«, sve do prilaza Kantridi, novom stadionu, koji objedinjuje i komercijalne sadržaje trgovina i muzeja nogometa s pomorskom i ribarskom povijesti živopisne stare lučice na Kantridi odakle bi se, jednog dana, šetnicom moglo stići sve do kompleksa bazena.

Dozvoljeno je sanjati, to je čak i obveza. Bez snova ne može biti pomaka naprijed. U tome je kandidatura za Europsku prijestolnicu kulture već uspjela. Status EPK je istinski važna pobjeda, ali tek sada počinje pravi posao. Rijeka teče. Još uvijek je neispričana priča. I čudesan je grad. Prijestolnica. Kojoj treba pomoći da uskrsne i što prije pronađe put vlastite preobrazbe. Od snova do stvarnosti.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.


Promo
PUST 2020.
Viškovo

PUST 2020.