Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
22. rujna 2018.
Tribina B Darka Pajića

kolumna Reforma školstva na floppy disku

Snimio Silvano JEŽINA / Nl arhiva
Snimio Silvano JEŽINA / Nl arhiva
Autor:
Objavljeno: 25. veljača 2017. u 22:47 2017-02-25T22:47:53+01:00

Nemojmo se lagati, nastavnici su zasićeni praznim pričama, političarima što obećavaju reforme, ministrima obrazovanja čija imena više nitko i ne pamti

Je li nam to dosadno? Ta kurikularna reforma. Radije ćemo raspravljati i iscrpljivati se na dnevnopolitičkoj razini u beskraj, nego pričati o odgoju naše djece. Naprosto nije toliko zabavno. Ovog je tjedna recimo na internetu  plasirana zafrkancija sa snimanja filma »General«, gdje navodno bolje plaćaju ljude koji su spremni statirati kao četnici, jer je takvih malo, pa ih nekako treba stimulirati. Što je General bez četnika, to je atraktivno čitati.

Privuče pažnju odmah.  Obrazovanje djece daleko manje. Što bi se tu uostalom i reklo, osim da su od onog pozitivnog prosvjeda s ulica najvećih hrvatskih gradova, koji je održan u lipnju prošle godine, ostale samo uspomene.

»Hrvatska može bolje«, to je bila poruka, a sada ispada da Hrvatska ne može bolje, ne zna što hoće i nije ju briga za vlastitu djecu. A nije baš tako.

Vlada HDZ-a i premijera Plenkovića nastavlja gubiti vrijeme, zazivati reformu obrazovanja, a po istoj ne raditi ništa. Bunt s ulice se polako guši i zaboravlja, jer je lakše u medijima razglabati o tome što je Plenković jučer rekao ili propustio učiniti, nego reći koju suvislu o hrvatskim učenicima koji u pojedinim školama uče informatiku po programu iz 1994. godine, kada je floppy disk i crno-bijeli monitor bio vrhunac tehnološke revolucije.

Zar nikoga nije briga? Pa klinci ionako od prvog osnovne već imaju mobitele u koje, tko bi to rekao, disketa ne može ući. A taj srednji vijek u obrazovnom sustavu informatike ionako samo skreće pažnju s još težih pitanja. U kojoj bi dobi dijete uopće trebalo imati mobitel?

Može li mu to roditelj uopće uskratiti kada ga već svi imaju? Da ne govorimo o još težim dvojbama, primjerice kako djecu zaštititi od opasnosti virtualnog svijeta, od pornografije do prekomjernog potapanja mladog života i silnog izgubljenog vremena u svijetu igrica, ili još gore, u izloženosti djece raširenom govoru mržnje na internetu, čak i nasilju, mogućem seksualnom zlostavljanju. Teško je spriječiti. Klinci danas ranije nauče služiti se kompjutorom negoli čitati i pisati.

A roditelji ni uz najbolju volju nemaju vremena posvetiti im se u dovoljnoj mjeri. Treba rintati za premalu plaću, platiti račune i na kraju kupiti mobitel i kompjutor, kad već dijete baš to želi. Onda barem nije na ulici, iako virtualni svijet ponekad može biti i gori od ulice. Zato nam treba obrazovni sustav koji ove probleme prepoznaje i na njima radi.

Lakše je komentirati posljednji verbalni ispad Željke Markić nego nametnuti javnosti temu o surovosti sustava u hrvatskim školama. Ponekad se čini da niti jedan učenik nema osobnost, posebne talente, specifičan karakter, ne treba ih ni imati, jer sustav ove vrijednosti pojedinca ionako ne prepoznaje. Vidi samo bodove. Ocjenjuje ih se praktično od vrtića. Kao da nisu osobe u formiranju u najosjetljivijim godinama, već gladijatori u areni, kojima je diploma uvjet za posao i plaću od koje se možda može živjeti jednog dana. A taj uvjet moraju ispuniti pod bilo koju cijenu.

Pa je sve je u brojkama i bodovima. Ipak, ispisat ćemo i čitati tisuće stranica, snimiti sate i sate priloga o lokalnim izborima i podjelama fotelja, a nećemo puno raspravljati o činjenici da baš svaku izvanškolsku aktivnost djeteta, roditelj sam mora platiti, bio to sport, satovi klavira ili nešto treće, četvrto ili peto. Naravno, onaj tko to može platiti, a mnogi ne mogu. Školstvo je već privatizirano, samo to nitko ne želi glasno reći, pa tako ni materijalna jednakost među djecom ne postoji.

  A mnogi ne mogu uvijek iznova plaćati ni nove udžbenike zato što ih stalno štampaju i na tome zarađuju, iako se sadržaj u školskim knjigama bitno ne mijenja već desetljećima. Još manje u javnosti postoji problem uvjeta u kojima rade profesori na svim razinama.

Odricanje kako bi oni uopće mogli pokloniti potrebnu pažnju pojedinom djetetu kad je to neophodno. A često jest. I sve to uz slabe plaće, manjak vremena i u utrci za ispunjavanjem zacrtanih mjerila preglomaznih nastavnih programa. Nemojmo se lagati, nastavnici su ionako zasićeni praznim pričama, političarima što obećavaju reforme a ne rade ništa vrijedno spomena, ministrima obrazovanja čija imena više nitko i ne pamti. Djela još manje.

Rješenje je kurikularna reforma. Hrvatska može i mora bolje, jer reforma predstavlja traženje puta k poticanju individualnosti, kreacije, razvoja stavova, promišljanja, osobnosti i znanja u djece ukoliko želimo od njih stvoriti  kritično orijentirane individualce koji misle svojom glavom. Međutim, od toliko doista važnih problema političari su sve sveli na svjetonazor.

Građanski odgoj u školama, da ili ne, tretman Domovinskog rata, ovakav ili onakav? Time miniraju svaki pokušaj važnih promjena. Dok se pitamo što je »General« bez četnika, a ne što je kurikularna reforma bez političara, ništa se neće promijeniti. U glavama. Školskim torbama. Čak niti na floppy disku. Na kojem trenutno stoji reforma hrvatskog školstva. I sudeći po HDZ-u, vječno bi tamo mogla ostati.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
Originalni zimski kotači na dar uz kupnju novog automobila
Zima s pet zvjezdica uz BMW i MINI vozila

Originalni zimski kotači na dar uz kupnju novog automobila