Nikada ne bi trebalo zaboraviti da oni postoje samo zbog nas. Svi naši političari, svi predstavnici države, saborski zastupnici od prvog do zadnjeg, svaki ministar, zamjenici, tajnici, pročelnici, svima smo mi, građani Hrvatske, iz svojih džepova omogućili da budu to što jesu. I dobiju priliku upravljati zemljom. Netko će reći da se to podrazumijeva samo po sebi, ali u praksi nije tako. Sabor je konstituiran, ali nemaju razloga slaviti. I ne bi im falilo malo više skromnosti, dostojanstva i pristojnosti. Pogotovo ne kad slave četiri iduće godine uživanja u izvanrednim plaćama za hrvatske prilike, raznoraznim beneficijama, plaćenim troškovima prijevoza, stanovanja, čak i onog smiješno jeftinog ručka u saborskoj menzi, koji je valjda toliko oduševio novopečenog zastupnika Živog zida Ivana Pernara da se svojom dobrom i jeftinom klopom morao pohvaliti na Facebooku. Umjesto da ga bude sram što svoj obrok plaća manje negoli student u menzi, iako ima ogromna primanja, višestruko veća od bilo kojeg studenta u ovoj zemlji. Vladi i Saboru treba poželjeti sreću, jer je to naša Vlada i zastupnici svih nas neovisno o tome tko je za koga glasao ili to nije želio učiniti nezadovoljan jadnom i uvijek istom ponudom na parlamentarnim izborima. Ali im isto tako treba očitati bukvicu i otvoreno ih kritizirati svaki put kad to zasluže.

Nije još pošteno ni počelo, a već zaslužuju »pranje« zbog potpuno promašenog uvjeta Mosta o snižavanju prava saborskih zastupnika, koje se ima provesti, ali se u stvari uopće neće dogoditi. Lijepo ta stvar izgleda na papiru, ali se od početne prošlogodišnje ideje da se plaće naših zastupnika smanje na 9.999 kuna odustalo, iako ta svota uopće nije mala. Pogotovo ne kad se uzme u obzir broj radnih dana u godini i prošireni praznici zimi i ljeti, praznici kakve nitko u ovoj zemlji nema, iako bi svatko rado uživao u tri do četiri slobodna mjeseca svake godine. Od toga smo došli na mizernu priču o navodnom rezanju privilegija i to na način da se nedolazak na saborsku sjednicu plaća 500 kuna. Ali samo onda kad se glasa. Inače, oni mogu i ne dolaziti na posao. Stvarno drakonski. Kome se ne dolazi i htio bi nalikovati pomalo zaboravljenom Željku Kerumu, koji na Markovom trgu nije htio gubiti vrijeme ali je plaću uredno uzimao, komotno se može jednako ponašati. Neće takvima biti puno 500 kuna kazne i to samo onda kad se glasa, a to ionako nije često. Reforma je čista kozmetika. Odnosno farbanje birača. U stvari je riječ o izdaji stavova i obećanja Bože Petrova i njegove ekipe. Još je jadnija druga mjera po kojoj će zastupnici i drugi dužnosnici nakon isteka mandata imati pravo na šest punih plaća i šest upola smanjenih plaća samo ako su proveli godinu dana u Saboru ili drugom državnom tijelu. Tko provede tri mjeseca na radnom mjestu, imat će beneficije po modelu 3 plus 3. A takvih vjerojatno neće ni biti. U stvari će svi i dalje uživati u privilegijama i pritom prodavati priču kako su se, jadni, odrekli nečeg vrijednog. Ne mareći za to što nitko u ovoj zemlji nema takav otkazni rok. Jer obični smrtnici poslije pedale s posla u pravilu ne dobiju ni novac za autobusnu kartu do najbližeg zavoda za zapošljavanje.

Posebna su priča bogomdani ministri. Zlatko Hasanbegović prije svih i javni pritisci protiv Nine Obuljen, otvoreni zahtjevi da se Hasanbegovića ostavi u Vladi. Čovjek bi valjda trebao pomisliti kako prije Hasanbegovića Ministarstvo kulture nije ni postojalo, možda i to da će kultura bez njega načisto propasti. Posebno je gadljivo što takva lobiranja dolaze od čovjeka, koji u vrijeme kad ga je Karamarko doveo u svoju Vladu, uopće nije imao ozbiljnijih referenci za ministra kulture. Pa tko je on da traži fotelju za sebe? Unaprijed? Nadalje, odakle pravo Miri Kovaču proglašavati glupom izjavu da će ga u Vladi naslijediti Davor Ivo Stier na mjestu ministra vanjskih i europskih poslova? Može se on obračunavati s Dubravkom Šuicom od koje je navodno ta izjava potekla, ali svejedno ne bi trebao zaboravljati da se nije rodio kao ministar, kao i da netko drugi može puno bolje raditi njegov posao. To uostalom nalaže elementarna pristojnost.

Jagma za foteljama, za vođenje saborskih odbora, za ministarska, tajnička mjesta, za pomoćnike, koliko sutra za državne menadžere, najgadljivija je i najgora pojava svaki put kod formiranja vlasti. Nakon konstituiranja Sabora treba im poželjeti sreću uz parafrazu naslova legendarnog albuma Kud Idijota: Niste ovdje samo zbog para! I to nikada, baš nikada, ne bi smjeli zaboravljati.