Croatian bonds? Čim je čuo mali se odmah stisnuo i rukom pokazuje na stotinjak metara udaljene WC-e. Ministar otišao, čeka 5 minuta, a onda Meksikanac konačno dolazi. Konspirativno ga povlači unutra, a tamo strašan prizor...
Uvijek je volio putovati u Washington. Mali s Grobišćine došao je daleko, od Čavji, palente kumpirice i grobničkog sira do pozornice svjetske moći. A nitko ne zna koliko je to krvav posao. Čim je izašao iz limuzine na stražnjem ulazu iza zgrade Svjetske banke začuo je poznate glasove. – Kupiš, menjaš. Devize, devize, kupiš, menjaš. Ooo brate Slavko, pa de si bre braco, dugo ne dolaziš? Tako će ministru jedan u nepreglednom nizu od barem nekoliko stotina preprodavača, muljatora, koji se muvaju u ograđenom prostoru iza zgrade Svjetske banke. U istoj balkanskoj grupi stoje šibicari. Premeću lopticu pod kutijicama i zovu. “Dođi kume, dođi, ajde da nađeš lopticu za sto dolari”, ali hrvatski financijaš prolazi ko da ih nema. “E nećete me više navući. Dosta mi je što sam zadnji put spržio dvije dnevnice”, misli on otimajući se uvjerenju da opet zna pod kojom je kutijicom loptica. Ovaj put je važan samo plasman obveznica i kako da nađe nabildanog i tetovažama prekrivenog čovjeka po imenu Grunge kod kojeg je zadnji put sklopio posao. Nije ni on baš savršen, ćelav, glatko obrijan i na vratu mu istetovirano “Kill all nigers”. Ali se s njim čovjek bar može dogovoriti. Baš za inat, ni traga mu, ko da je u zemlju propao. A svi ga potežu za rukav i viču: Need Bolivian Boliviano. Take Swiss Francs, Canadian Dolar, take, come, please. Ne možeš uteći. Nude, gnjave, ima na razmjeni i džibutskog franka, honduraških lempira, čak i libanonska funta. Nigdje Grungea. Na kraju su mu rekli da je u zatvoru, navodno optužen za pljačku, otmicu i ubojstvo. Kud sad? Kome? U nevolji se sjetio riječi slovenskog kolege u avionu. “Lahko poiščeš Junka, sam povedaj ker te Uroš Slovenc poslauo”. Tog tipa je našao, ali ispada da u kutu stoji ogroman nabildani crnac viši od dva metra, obučen u kožu, a kraj njega dvije džukele, čisti pit bullovi. Zar kod njega da ide? I taman dok se promišljao negdje u daljini začuje čarobne riječi. “Croatian bonds, kuna, kuna, kuna”. U moru prekupaca jedva je našao malog tex-mexa, mršavog, ispijenog sa ogromnim smeđim kožnim mantilom pod kojim se očito krije svakakva roba. – Croatian bonds? Čim je čuo mali se odmah stisnuo i rukom pokazuje na stotinjak metara udaljene WC-e. Ministar otišao, čeka 5 minuta, a onda Meksikanac konačno dolazi. Konspirativno ga povlači unutra, a tamo strašan prizor. Cijeli je WC u grafitima. Ima četiri velika kukasta križa i jedan mali, prostota na svim svjetskim jezicima koliko ti srce želi, desetak pornografskih crteža, nekoliko natpisa na ćirilici i dobro poznatom jeziku. “Ovo su bre gori lopovi od mene – Gazda Jezda”, piše crvenim flomasterom na pločicama iznad prljavog, žutog pisoara. I tamo kod polomljenog lavandina na zidu je poznati rukopis. Ta bi sitna slova Ivana Šukera svugdje prepoznao. Grafit kaže: “Bolje Uzi nego da te crnac guzi”, a ispod njega još jedan nedovršen istog rukopisa. “Slovenci proklete pi”. I odmah je ministar povezao da je i kolega Šuker po slovenskoj preporuci išao trgovati kod Junka za one hrvatske obveznice prije par godina i vratio se s nekoliko tisuća komada pištolja-strojnica. Nije ni čudo da je jadni Ivan proglasio to zaduženje vrhunskim uspjehom. A i taj muški WC. Čista katastrofa. Po podu šprice od igala, rabljeni kondomi, ostaci trave, razbijene boce, staklo škripi pod nogama čim se pomakneš. Stoput gore od ženskog WC-a, gdje je prošle godine Slavko plasirao obveznice. Nije se ni snašao, a Meksikanac ga navlači za ruku i trpa u kabinu. Školjka zaštropana i puna do vrha, želudac ti se odmah okreće. Ali iz mantila izvlači snop glanc novih hrvatskih obveznica. Baš one Linićeve od prošle godine.– Mr Link, how much you want?– No, no. Me no buy. Me sell, sell.– Well, how much you sell, mr Link?– Linić, Linić, nije Link, vraže prokleti. Me sell, kamata, jebote kako se kaže kamata? Interest, coupon, coupon rate. – Ok, Mr Linik. My man, I give you six percent. No, five, just for you.I tu je hrvatski ministar radosno poskočio. Pet posto!? Eeej, pet posto! Pa to je još bolje nego prije. I taman dok je računao bi li mogao plasirati dvije ili tri milijarde obveznica, Mekos otvara mantil i pokazuje druge proizvode i nametljivo nudi. – Need Peyote? Afgan wings? Star dust? Stink weed? Sweets, Coca, try one spoon? I odmah vadi sav pribor. Žlicu, upaljač, neku malu vrećicu s bijelim prahom, traži ruku, pipka ministru venu i viče: Me cook for you. A ministar ne može van. Onaj je zaglavio nogom vrata, ne možeš se okrenuti, ne možeš uteći. Uhvati čovjeka panika, jer je zapeo i ništa ne može osim što čuje vlastiti glas. – Me no drugs, me no drugs… Ali je Mekos uporan, pa vadi druge vrećice, bočice s nekim šarenim tabletama. Riješio ga se tek kad je uzeo jednu bočicu, pa navrat nanos platio i utekao pored pisoara pravo na vrata WC-a. Čim je izašao, gotovo je pretrčao kroz nakupce i dilere. Zastao je tek kad je stigao do pokretnih stepenica, koje vode do ogromnog hola u prizemlju zgrade Svjetske banke, sasvim drugačijeg od one buvlje pijace. Prekrasno uređen, u granitu, s velikim kristalnim lusterima i debelim tepisonima. Kad je ušao u raskošni stakleni lift pomisli kako bi one šarene tabletice mogao uvaliti Slovencu Urošu umjesto aspirina da mu zahvali za preporuku. Nešto se može sačuvati i za sjednicu Vlade.A onda se lift podigao i ukazao se pogled na cijelo područje Washingtona, nepregledno mora krovova, nebodera i ulica. Izgledalo je kao da mu je cijeli svijet pod nogama.
