U nedjelju se navršava točno 20 godina otkako su ondašnje slovenske vlasti iz registra slovenskih državljana izbrisale nekoliko desetaka tisuća ljudi, neslovenaca iz bivših jugoslavenskih republika koji su živjeli u Sloveniji, što je bio najveći, najmasovniji i najdrastičniji slučaj kršenja ljudskih prava u Sloveniji od osamostaljenja do danas.

No još je nevjerojatnije da čak ni dva desetljeća od tog administrativnog etničkog čišćenja građana »sumnjive« narodnosti Slovenija nije ispravila nepravdu niti vratila građanska prava za više od polovice od ukupnog broja izbrisanih.

Bez riješenog statusa 13 tisuća ljudi

Čak ni novi zakon o izbrisanima što ga je donijela vlada Boruta Pahora prije dvije godine nije pomogao  izbrisanima: skoro 13 tisuća ljudi još je bez riješenog statusa. Slovenske vlasti su restriktivne pri davanju statusa, a zahtjevi se rješavaju iznimno sporo. Od 230 podnesenih zahtjeva za rješavanje statusa 59 zahtjeva riješeno je pozitivno, 80 je zahtjeva odbijeno, dok su ostali zahtjevi u postupku.

Slovenski sudovi još nisu pozitivno riješili nijedan zahtjev za odštetom. Izbrisani nisu doživjeli moralnu ni materijalnu satisfakciju niti rehabilitaciju. Točan broj izbrisanih vjerojatno nikad neće biti utvrđen, a zadnji službeni broj kretao se oko 26 tisuća ljudi.

Odgovornost za taj brutalni čin prije dvije godine neizravno je preuzeo Igor Bavčar, koji je u prvoj slovenskoj vladi bio na čelu ministarstva unutarnjih poslova, a paradoksalno je da je krajem osamdesetih upravo Bavčar bio na čelu znamenitog odbora za ljudska prava.

Pučnik: Ne želimo Knin

Ideja o brisanju neslovenaca, međutim, nije Bavčarova. Iako se o tome u Sloveniji rijetko govori, ideja o stvaranju nacionalno čiste slovenske države i čišćenju Slovenije od pridošlica iz drugih republika neraskidivo je povezana sa stvaranjem slovenske države.

»Otac slovenske državnosti« Jože Pučnik, jedan od čelnika koalicije Demos koja je pobijedila na prvim demokratskim izborima, kojeg je na čelu njegove stranke 1993. naslijedio današnji premijer Janez Janša, u jednom govoru iz studenoga 1990. govorio je o plebiscitu i odcjepljenju kao o prilici za »čišćenje« Slovenije od neslovenaca, ali je to opravdavao ekonomskim, a ne nacionalnim razlozima.

Pučnik se protivio automatskom preuzimanju zatečenog stanja u trenutku plebiscita, zauzimajući se za uvođenje »mjerila« pri dodjeli državljanstva.

»Trebalo bi izračunati, pa i demografski, kakve probleme bismo imali za pet ili deset godina, zajedno sa zahtjevima za kulturnom autonomijom. Osobno ću se zauzimati da u Sloveniji ne nastanu problemi nalik onima u Kninu. Ne želimo Knin u Sloveniji i danas imamo mogućnost da te stvari humano, socijalno, pravno i demokratski riješimo. Tu ne smije biti nikakvih gnjilih kompromisa niti mitingaške demokratičnosti, koja bi nam stvarala probleme s kakvima se susreću Englezi, Francuzi i Nijemci, kao i ostale kolonijalne države«, govorio je tada Pučnik.

Slovenska vlast provela je njegove ideje u djelo, no ishod nipošto nije bilo moguće povezati s »humanošću« i »demokratičnošću« o kojima je Pučnik govorio. 

Izbrisani su samo u jednom danu, tog kobnog 26. veljače 1992., administrativnim putem, ostali bez ičega. Postali su »nevidljivi«, izgubivši sva prava u Sloveniji: radnici su ostali bez posla, umirovljenici bez mirovina i zdravstvene zaštite, a studenti bez indeksa.

Slovenija je 2004. primljena u Europsku uniju iako nije riješila pitanje izbrisanih, niti kaznila odgovorne za taj zločin. Štoviše, EU je pomogao Sloveniji zataškati problem i spriječiti povrat oduzetih prava žrtvama tog nevjerojatnog zločina.